Cjevčica bambusa
i glava bijelog jednoroga
razlistana su čaša koja zijeva
na svoj vrat. Stablo je meko
pa mu se rast pričinja kao ježeve igle.
Sazrijevanjem odbacuje komade svoje kore
oblikovane u malene zmije zaštitnice.

Visibaba umjesto srca ima prazninu
i nedostatak simetrije
kad je glava gledana odozgo.
Od počeka je bila ona-on,
iz nutrine su izvirale
ovalne zemljine nepravilnosti
savršene u trpljivom suglasju.

Gotovo svake večeri kaže:
danas se nije dogodilo ništa.
Stoljećima, vršak se potajno spušta.
Izrasta središnji god.