Fotografija: Nikola Šolić
Ovo je još dobro i prošlo. Što bi bilo da je Đurđica Klancir na primjer nestala?
Tko bi utvrdio tko je nestao, i može li uopće nestati osoba koja je tu, među nama, ali kako kaže šef policije, “nije u sustavu”, nego kad se upiše ime – prazan ekran? Što bi bilo da je nekog ubila, totalno amaterski, i sve zapackala otiscima pristiju? Kamo bi ti otisci u policijskoj bazi podataka vodili, opet na prazan ekran? Kako se zove taj pretraživač podataka koji policija koristi, i tko im je to majke mu ga i u kojem stoljeću prodao, da nema ključnih riječi, nego za npr. Prousta treba upisati Valentin Louis Georges Eugène Marcel Proust, a inače potraga može voditi samo izgubljenom vremenu? Što je pobogu s Ivanom Viliborom Sinčićem, da ne spominjem Ivana Kukuljevića Sakcinskog? Jel za Isusa treba upisati “Isus iz Nazareta”, pa tek onda izleti fotografija, i datum rođenja? Zašto, na kraju krajeva, ne koriste Google?
Ako policija na ovaj način obavlja svoj primarni (to jest, ono što bi joj trebao biti primarni) posao, i bleje u prazan ekran svaki put kad ne ispišu kompletan očenaš, slabo možemo računati na bilo kakvu zaštitu. Inače, telefonski imenik ima sposobnost prepoznavanja i po imenima, i prezimenima. Ako je policijski program krepao, tamo se pod “Đurđica Klancir” uredno pojavljuju podaci. Ženi se moglo jednostavno telefonirati. Zna li policija da postoji telefonski imenik, kad im je već netko prodao muda pod bubrege u vidu softvera s kojim mogu jedino gledati kako su im susjedi ispali na slici?
radio gornji grad 
