Piše: Walter Neugebauer

NA DANAŠNJI DAN, 06.03.1950. rođen je u Zagrebu rocker SREĆKO ANTONIOLLI, jedan od najtalentiranijih naših bubnjara, moj prijatelj, vjenčani kum, glazbeni istomišljenik.
Rođen je i odrastao u zagrebačkom radničkom kvartu, na Koloniji, u skromnim obiteljskim uvjetima, majka mu je bila domaćica, a otac radnik na Hrvatskoj željeznici. Motori i muzika bili su njegov život!

Prvi band bili su mu V.I.S. LORDOVI. Na bas bubnju je imao HRVATSKI GRB! On i Grga su zatim prešli u zagrebački V.I.S. Delfini. Važan događaj u Srećkovoj glazbenoj karijeri, kao i u mojoj, bio je momenat kad smo se Monika (Georgia Cogan) i ja pojavili na vratima njegove skromne obiteljske kuće, negdje u jesen 1968., mama mu je prala posuđe u kuhinji i pitala je: „Kaj trebate mog Srećka, u dvorištu je, popravlja motor“. Pital sam ga jel hoće svirati u NOVIM MLADIMA s menom, Pesom i Tomasom Krkačem, uz pjevačicu Georgiu Cogan. Srećko nije ni podigao pogled s motora, tek je pitao kada i gdje je proba i dodao: „Ok, vidimo se.“, i tako je započelo naše dugogodišnje prijateljstvo i glazbena suradnja, sve do njegove prerane smrti u svibnju 2006. godine, kada sam mu u kapelici održao oproštajni govor.

Sjećam se godine 1969. i ljetne gaže u Crikvenici. Bili su to NOVI MLADI s Pesom, Tomasom Krkačem i sa mnom, uz Georgiu Cogan. Gost je bio pjevač Pero Granić samo mjesec dana, a po želji generalnog direktora hotela Esplanade u Crikvenici, pridružio nam se saxer ČEDO GABROVEC, kojeg do tada nismo znali i s njim smo dovršili ljetnu turneju. Tog ljeta, u UVALI SCOT Fadil Hadžić je snimao film DIVLJI ANĐELI u kojem smo mi, NOVI MLADI s Georgiom Cogan, odigrali ulogu hotelskog banda u noćnom baru, svirali smo tri plesne kompozicije, dva instrumentalca, a Monika (Georgia Cogan) je pjevala poznatu kompoziciju Diane Ross & The Supremes „MY WORLD IS EMPTY WITHOUT YOU“. Uloge u tom odličnom krimiću, koji se često na televiziji emitira i danas, igrali su: IGOR GALO, BOŽIDAR OREŠKOVIĆ, MLADEN CRNOBRNJA GUMBEK (mladi delikventi), NEDA ARNERIĆ, RELJA BAŠIĆ, VERONIKA KOVAČIĆ i KARLO BULIĆ.

Na jesen 1969. band se raspao, Srećko je sa mnom, Monikom i Kurtom Hauensteinom (kasnije kao Supermax bio je svjetska zvijezda, a najveći hit mu je „LOVE MACHINE IN TOWN“), kojeg smo upoznali u Zagrebu na jednoj svirci, spontano otišli zajedno u Offenbach i pridružili se poznatom njemačkom gitaristu, Joe Schilkenu, s dvije vrlo aktraktivne back pjevačice i go gerle, jedna od njih bila je, po odlasku u Tursku, slavna glumica i pjevačica Seyal Tanar, koja je sa turskom grupom LOKOMOTIVA nastupila na Euroviziji, kao predstavnica Turske. Band je, u ovom sastavu trajao nepunih pola godine, time da smo nas troje, Srećko, Monika i ja, na poziv Pesa i Fume došli u Zagreb i osnovali band SECOND WINTER, s kojim smo odmah dobili dvomjesečni angažman u Hanau (Njemačka) u Pioneer Clubu u američkoj vojnoj bazi. Konačno sam vjerovao da će se situacija primiriti i da ćemo krenuti pravim smjerom, baviti se glazbom i probama, no to s Pesom nije opet dugo trajalo. Na njegovo mjesto dolazi mladi, potpuno nepoznati, gitarist zagrebačkog podrijetla, Franz Schmidt, koji je unio u band staloženost i novu energiju. Promjena imena banda u PINK ELEPHANT (ideja našeg njemačkog managera Carla Herrmanna) bio je pun pogodak iz razloga jer su Amerikanci govorili, kada ih obuzme alkohol, da vide roze sloniče. Nedugo zatim svirali smo na vrlo važnoj audiciji pred 50 managera klubova, to je bilo godišnje okupljanje svih značajnih šefova klubova, koji su već godinama vladali i drmali tom scenom, a mi smo tu večer potpisali ugovore odmah za dvije godine unaprijed, tako da je Pink Elephant bio materijalno osiguran. Sve je to Srećko prošao zajedno sa mnom. Godine 1971. nismo svirali samo mjesečne angažmane, toga je bilo najmanje, već 15-dnevne nastupe, a najviše je bilo tkz. evenata „one-night standera“, što znači da smo se svakodnevno selili iz kluba u klub, a Hammond orgulje, koje smo prenosili iz kluba u klub, bile su vrlo teške oko 100 kg, te smo se sve više osjećali kao fizikalci, a manje kao glazbenici. Priča se nastavila i 1972., a naša nostalgija za Zagrebom postala je svakim danom sve veća. Pred početak ljeta dogovorili smo s managerom za polugodišnju stanku u nastupima i otišli za Zagreb. U međuvremenu u band je ušao Aleksandar Ilin, odlični saxofonist.

U Zagrebu smo snimili singl za 25. godina Jugotona, A strana je bio prepjev svjetskog hita „HOW DO YOU DO?“, a B strana autorska kompozicija braće Neugebauer „SWEET, BEAT & SOUL“. Svirali smo ljetnu gažu u Zadru, u hotelu Beograd, a zatim šest tjedana u Sutomoru, u Crnoj Gori. Nakon toga Srećko i Fuma su ostali u Zagrebu, a Franz, Monika i ja odlazimo u Njemačku, u Offenbach, a Saša Ilin u Düsseldorf.
Godine 1975. Srećko zajedno s Husom, Juricom Pađenom, Zlatkom Miksićem Fumom i Akijem Rahimovskim osnivaju PARNI VALJAK, te snimaju prva dva albuma u studiju Janka Mlinarića Troolog.

Po izlasku iz PARNOG VALJKA, Srećko nastavlja suradnju s Walterom, Fumom te Franzom Schmidtom u novoosnovanom rock’n’roll bandu THE CADILLAC, 1982.-1983. svirali smo na radnim akcijama koje su okupljale omladinu iz cijele Jugoslavije. Na jesen 1983. Fuma je tragično preminuo, a The Cadillac nastavlja svoj put u sastavu: Željko Pes Kovačević (solo gitara), Srećko Antoniolli (bubnjevi), Ico Miksić (bas gitara) i Walter Neugebauer (fender roads klavir i vocal).

Godine 1996. snima s Walterom, Dudom Jakušom, Macom Mostečakom i saxerom Marinom Margitičem za Croatiu Records CD „15 YEARS LIVE ON THE STAGE“.

Računajući sve te godine zajedničke suradnje, Srećko je imao sa mnom na stotine nastupa po Njemačkoj, bivšoj Istočnoj Njemačkoj prije pada Berlinskog zida, bivšoj Jugoslaviji, po moru, radnim akcijama, sviramo po svim značajnim gradovima Njemačke i Jugoslavije!

U jednom momentu Srećko se želio oprobati i u country glazbi pa postaje članom najboljeg hrvatskog country banda PLAVE TRAVE ZABORAVA, ali svoj životni i glazbeni vijek završio je u Zagrebu, kao član THE CADILLACA.

Velika mi je čast bila, pa i Mahmudu Mamutu Ismailovskom, da je Srećko, već vidno bolestan, početkom veljače 2006. sudjelovao na snimanju spota za našu pjesmu „ANDREA DORIA“ u noćnom klubu BRASIL u vlasništvu Frane Lasića. I njemu je bilo drago! Veseli me što sam mu ispunio i dvije želje: prva je da bubanj, model TAMA 1972., otkupim od obitelji i smjestim u moj klub, a druga je da njegov razglas, koji sam također otkupio od obitelji, pojačam i smjestim također u moj klub, u kojem će se svirati samo rock, blues, country.
SREĆKO je svoje blage oči zatvorio zauvijek te iste 2006. godine u mjesecu svibnju. Ja sam mu držao posmrtni govor, što mi je bila osobita čast dodijeljena od obitelji. Bili smo prijatelji, glazbeni istomišljenici, na nastupima nas je držala sinergija glazbe i međusobne podrške, često smo dijelili dobro i zlo.

Jedan od naših legendarnih bubnjara, BORIS CIGLENEČKI, koji je zaista glazbeni znalac, smatra da su Srećko Antoniolli (The Pink Elephant, Parni Valjak, Plava Trava Zaborava, The Cadillac) i Dodo Drezga (The Mladis) NAJBOLJI NAŠI BUBNJARI u periodu između 1965.-2000. godine!