Fotgrafja: Ognje Karabegović
Lijepo je imati glas jer njime možeš artikulirati i “da” i “ne”.
A kad imaš tu mogućnost, možeš se školovati, raditi, kupiti stan, odlučivati o vlastitom tijelu, suprotstaviti se nasilju, založiti se za nekoga.
U Jugoslaviji su žene pravo glasa dobile tek 1945.godine, što znači da je prije toga o ženskoj sudbini odlučivala udaja. Često se sa žaljenjem spominje dugovječnost nekadašnjih brakova, no bez glorifikacije, ona se može zahvaliti samo golemom, nijemom ženskom trpljenju. Onih koje su bez prava glasa i ikakvih vlastitih sredstava šutjele jer im drugo nije preostalo. I kad su bile prisiljene dijeliti krevet s onim koji im se gadio, i s onim koji je zakartao plaću. Ili s onim koji se uskačući u tuđe krevete kući vraćao smrdljiv, a ponekad pijan i agresivan. Žene koje su tukli, žene koje nisu smjele uzeti zalogaj bez najave, žene koje su rađale i nosile teret obitelji a zapravo su se željele školovati, žene koje su prihvatile patnju i bile više sluškinje, a manje supruge.
Nije to bilo tako davno, to je povijest naših baka, to su naši geni.
U njima je i snaga i tuga, hrabrost, samoća, odlučnost i ustrajanje.
Nježnost potisnuta odgovornošću, ljubav iskazana brigom.
I koliko god se danas promijenio okvir, one su – mi.
I kad hrabro podižemo kredite da kupimo stan, i kad same školujemo djecu, i u cik zore kuhamo ručak pa žurimo na dva poslovna sastanka a poslije još mami u bolnicu. I kad se, nakon napornog ali uspješnog posla počastimo bočicom parfema, i kad trčimo utješiti prijateljicu, i kad kupujemo fine praline teti koja je uvijek ugađala drugima, a nikada sebi.
I kad u lošoj vezi ili braku hrabro kažemo: “E, sad je dosta! Idem!”
Kad pogledam oko sebe, vidim puno hrabrih žena. Moju mamu naviklu na samoću, težak rad i žrtvu, prepuštenu svojoj snazi, željnu poljubaca koje je kompenzirala filmovima i romanima. U čijim je očima bilo tuge i kad je bila najsretnija, kojoj zahvaljujem sve što danas jesam. Pa moje bake, tete i divne prijateljice bez kojih ne mogu ni zamisliti kvalitetan život. Zatim susjede, medicinske sestre, žena na placu i u dućanu. Ruke koje pružaju kruh i prazne noćne posude, koje slažu bukete i previjaju rane. I one sasvim nepoznate,one koje će na ulici prve priskočiti s pitanjem: “Je li vam dobro?”
Ma, možemo mi sve isto što i muškarci, to je činjenica koju ne treba dokazivati. I nije stvar u moći, nego u duši. Dokazale smo da nosimo, hranimo i liječimo svijet, da nemoguće pretvaramo u moguće. Ali smo uza sve to ostale gladne poštovanja, i željne jednog iskrenog, malog, muškog – hvala.
Za sve ono žensko bez čega ne bi bilo ni života ni postojanja.
radio gornji grad 
