Cvijeće nije bez veze. Dobila sam crveni karanfil od vlasnika tvornice traktora, a nakon toga je dao nalog mehaničarima da mi odnesu opremu do auta. Čovjek u poznim godinama, izrazito otmjen, u besprijekorno krojenom odijelu i skupim talijanskim cipelama. Prije toga razgovarali smo, o čemu drugom nego o traktorima. Male tvrtke, u kojima svi radnici imaju zaštitnu odjeću, pogoni su dobro osvijetljeni, atmosfera ugodna, a kad se u poslu dogodi nešto dobro dobiju se bonusi. Ljudi na poslu provode makar osam sati dnevno, važno im je da je taj dio života kvalitetan, da osjećaju da postižu rezultat, i da dolaze i odlaze u dobrom raspoloženju. Ženska prava kod nas zapela su na efikasnoj osudi premlaćivanja, ali problem je što ona spadaju u fino ugađanje. Uglavnom nemamo ljudska prava. Pravo na slobodan govor, pravo na rad, pravo na zakonsku zaštitu, pravo na ispunjen život.
Stariji gospodin s karanfilom, mali nesporazum je li Prvi maj, ili Osmi mart. A sve je to izrazito plakativno, jer mjesta za bilo kakve identitete, ukoliko se živi u tiraniji demokratski izvojevanog kriminala, nema. Nitko nije ništa; ni žena, ni muškarac, ni manjina, ni homoseksualac, pa čak ni pojedinac, jer je već i to opasan presedan. Zanemarujem, dakle, u ovom trenutku svoja fiktivna ženska prava, u korist bilo čijih prava, koja nisu nametnuta silom, korupcijom, i strahovladom maskiranom u mogućnost izbora. Osim prava, želim doživjeti i obaveze koje iz njih proizlaze, a da se ne svode na šutnju, pokornost, i glupavo poniženje.
Između dileme jesam li individua, ili žena, po vlastitom prioritetu u prvom redu imam potrebu biti čovjek. Slobodan čovjek u slobodnom društvu. Ne mogu se baviti silovanjem u vrijeme kad su svi silovani, niti zlostavljanjem kad se ono nalazi u svakom segmentu socijalne reakcije.
Pitanje društvenog položaja žena ozbiljno je. Ali živimo u vremenima kada je ono gotovo evolucijski nedohvatljivo. U ovom trenutku, svi smo borci, bespolne kamikaze u državi čija je osnovna ideja demokracije da ima pravo samu sebe strahovito privredno, svjetonazorski i idejno unazaditi. Tu više nema ni muškaraca, ni žena. Nema nikakve finoće koja proizlazi iz fiziologije, jer je na snazi vanredno stanje. Kocka se s otporom, rizikom, hrabrošću. Mi se strahovito borimo, na gotovo tektonskoj razini, da se ne odvojimo od kontinenta kojem fizički pripadamo, da ne postanemo otok egotičnih kulinarskih navika, da ne završimo pojedeni.
To je nešto što percipiram kao žena, kao netko tko umišlja da je borac, kao osoba koja odbija biti lišena dostojanstva, i poražena bez otpora. Kao jedinka koja izrazito voli cvijeće, njegovu formu i simboliku. Pritom se osobito bavim korijenjem, količinom gnojiva i vode, onog što je potrebno da preživi krhkost zasađenog, ljepota vegetacije. Zadatak mi je da pomažem, i uzgajam, da reagiram na sitne titraje posađene biljke. Ali ništa me u tome ne određuje, sve bi trebalo biti univerzalno. Svijet nagonski održavamo zelenim, ljude uljuđenim. Suptilnost korijenja nije ni ženska, ni muška. Radi se o nečemu što nam, na kraju krajeva, omogućuje disanje.
Pa čak i crveni, krvavi karanfil. Dugo je putovao do tog cvijeta, i trenutka u kojem mi je uručen. Kao simbolična gesta, ali istovremeno i dilema. Što je njegova sudbina, a što je moja? Jednako smo banalni, privremeni,strahovito trenutačni. Malograđanski, žao mi je cvijeta koji umire, čiji je uloga svedena na proizvodnju dopadljivih latica. Istovremeno, draga mi je ta zabuna, karanfil umjesto pompoznih ruža iz nizozemskih rasadnika, asocijacija na pobunu umjesto stakleničke nježnosti, taj čovjek koji proizvodi traktore, oranje zemlje, njegova istovremeno pogrešna i savršena asocijacija.
Sretan nam Prvi maj, pod uvjetom da se želimo osjećati svrsishodno, posjedovati korijenje, cvijet, i plodove koji dozrijevaju otvoreno, iskorištavaju puni prostor vlastitog volumena. Sretan nam Osmi mart, pa čak i ako to djeluje smiješno. Možda ćemo nekad postići tu poziciju, da se bavimo pravima žena. U ovom trenutku, posjedujemo samo pravo na vlastitu propast, i mogućnost da njome vrlo ograničeno upravljamo.