Piše: Marijan Grakalić

Tamo na tvojoj rijeci naći ćemo se svi. Baš kao nekad, baš kao na početku u auli Filozofskog faksa kada se znanje i literatura uspostavila kao cijeli jedan mladi i zanosni svijet. To vrijeme više ne postoji. Ponijeli smo ga sa sobom, nekako u fragmentu koji je uvijek osnažio i bio trag one klasike čiji je habitus oduvijek bio tvoj, zagrebački i upućen, prožet jedinstvenom erudicijom i senzibilitetom kojeg imaju ljudi koji putuju prigradskim vlakovima čitajući knjige i jedva čekaju vikend da bi onda mogli čitati još više, ali bez šmrcanja putnika u kupeu i sveprožimajućih mirisa domaće ruralne proizvodnje.

Činjenica je mnogo, ali one nisu dovoljne. Njima će se i tako baviti biografi svrstavajući i bilježeći sve, savjesno i marljivo za potrebe stvarnosti i njezinih mogućnosti. Mi drugi, ostali smo posvećeni tvojim idealima, načinima i recepcijama svakodnevnice koja se iskazuje mnogo šire no što to govore fakti. Recimo kako je tu uvijek bio prisutan taj osjećaj kako si se upravo sada vratila iz neke zemlje prilično udaljene i veće od naše. Jasnoća i atmosfera tog senzibiliteta zasigurno je promakla kondukterima i prolaznicima, ali nas druge to nije brinulo. Dapače, greška protiv logike predstavlja pravo napredovanje, kao i pisanje koje tada pronalazi mogućnost da bude nešto različito od onog na što se ljudi tek privikavaju.

Tamo na Mrežnici postoji posebna inspiracija, potreba koja se tiče dijela vlastitih ruku. Mislim da se tako osjećao i Robinson kad je nagovarao vatru da ga sluša ne mareći zato što je odmaknut od vječne historije. Možda je tako i bolje, jer što bi uopće značilo biti usred anemične pokornosti nikako mile svakom istinskom stvaraocu. Tvoja hrabrost bila je osnova književnog bogatstva. Hvala ti. Svaka priča ima svoje početke i pokušaje, a tvoja je došavši do kraja, ujedno i zasluga za sve druge koji su te znali.