Piše: Slađana Bukovac

Nekoliko dana trajalo je dakle to mučno natezanje oko gaženja i ostavke, test jesmo li u stanju usvojiti nešto elementarno, što smo u jednom periodu već bili počeli usvajati, i djelovalo je da nam donekle ide. To natezanje bilo je, što se mene tiče, posljednja točka obrane, ona linija Milorada Pupovca na kojoj ovaj čas kaže da stoji, i a sad valjda već pomalo i levitira, jer koji vrag može stajati na liniji, nekamo se prije ili kasnije moraš prevrnuti.
To pucanje te posljednje šanse, ili nečego što mi je tako izgledalo, činjenica da mi se ipak, svemu unatoč, činilo da žena koja pregazi dijete pritom vozeći bez vozačke dozvole ostaje na ministarskom mjestu, mene je na neki način, moram priznati, slomilo. To je, doduše, jedan od bezbroj lomova, jedan od neizmjernih padova korak niže, i stupanj dublje, kakvih je u mojoj, i u biografijama moje generacije, bezbroj. Uključujući tu naizgled slučajnu pojavu da neprekidno, i prerano, obolijevaju i umiru bliski ljudi, i na njihovim mjestima ostaju rupe, ne naslijeđuje ih ništa, kao što se rupa pojavila na mjestu koje je zauzimala Irena Lukšić, za čiju sam smrt doznala jutros pijući kavu, i skrolajući po ekranu mobitela.

Vjerujem u vrlo direktan odnos uzroka i posljedica. Nema u tome ničeg suptilnog, mlataranja leptirovom krilima. Pojednostavljeno, vjerujem da će nas zlo uvijek i svugdje sustići, a postala smo država zla, društvo zla, i sve češći, i sve brojniji su među nama zli ljudi. Banalno zli, ako je već to veliko otkriće Hannah Arendt nužno podcrtavati; zlo je kao blato, lako se prilagođava svakoj formi, uporno se povlači za cipelama.

Sve ovo pišem zbog jedne anegdote, gotovo minijature. Večeras, nakon kupovine i kave s prijateljicom, autom sam se vraćala kući. U malom, prilično mirnom gradu, u tihom kvartu prometno reguliranom uglavnom jednosmjernim ulicama, vjerojatno zbog blizine antičke Arene. Možda dvjesto metara zračne linije od moje zgrade, u tom meandru uskih mediteranskih ulica koji prolazim svakodnevno, odjednom se nije moglo dalje. Na cesti je stajao automobil. Prva pomisao mi je bila da je unutra vozač koji nekog čeka, ili da mu se nešto ispriječilo na putu (kakvo nam je stanje fasada, ne bi bilo veliko iznenađenje da je odnekud otpao povelik komad žbuke). Kako sam bila već na pola ulice, a nije se imalo kamo ni lijevo ni desno, izašla sam provjeriti što se događa. U autu nije bilo ni ljudi, ni svjetla, nego je to vozilo, nekakav metalik srebrni Ford, na sred ulice bio parkiran. Ne parkiran na način da je njegovo vlasnik izašao nešto obaviti, i ostavio poziciju i četiri žmigavca, bio je parkiran načisto, trajno. Čovjek ga je tu odložio.

Vratila sam se u svoje vozilo, i zatrubila. Iza staklenih vrtnih vrata prizemnice najprije se pojavilo svjetlo, a onda je izašao proćelav muškarac srednjih godina. Pitala sam je li to njegov auto, odgovorio je potvrdno, i dodao “U čemu je problem?”. Već iz pitanja bilo je jasno da ne vidi nikakav problem, a meni se u glavi odvrtio unatraške cijeli film; Plenković, Žalac, pa opet Plenković, policajci u uredu Đurđice Klanicir, pa Božinović, pa Plenković, pa demonstracije novinara. Odgovorila sam, najmirnijim mogućim glasom, jer nikakvim više glasom nije ni moguće govoriti, svi drugi glasovi su se potrošili, ili je za njih već odavno prošlo vrijeme. Da je ostavio auto nasred ulice. Široko je zamahnuo rukom, da postoji još jedna, paralelna ulica koju mogu koristiti, umjesto što prolazim baš tom, ispred njegove kuće. Ponovila sam da je auto nasred ulice, i još sam rukom pokazala obje stvari: i auto, i ulicu. “Vi sigurno ovdje ne stanujete”, odgovorio je, što je imalo značiti “Vi niste odavde, nemate nikakva prava, i ne smijete izazivati nevolje”. (Slučajno, vozila sam auto koji pripada mojoj mami, i ima sisačke tablice). On se ne bi bio ustezao da izgovori to “vi niste odavde”, ali po naglasku je bilo jasno da ni on baš “nije odavde”, a u tom se slučaju pravo na teritorij, i uopće prolaženje prometnicama, određuje adresom, to jest postojanjem stalnog smještaja. Odvratila sam da slučajno stanujem bš tu dvije ulice dalje, na što je on on još jednom ponovio da postoji i druga ulica kojom se može voziti u tom smjeru.

Onda je, bijesno, lamaćući ključevima, sjeo u auto, pomaknuo ga nekoliko metara niže, i približio neožbukanom zidu jedine novogradnje u kvartu. Čak i da je auto manji, a u pitanju je limuzina, kraj njega bi bilo nemoguće proći da se ne upadne u prilično dubok odvodni kanal, što nisam htjela pokušavati s Clijom starim 15 godina. U ulici bez javne rasvjete, on je stajao s upaljenim motorom, ja desetak metara iza s upaljenim motorom, i jedino mi je bilo jasno da neću odustati od toga da prođem ulicom. A o tome se radilo, da ili odustanem, ili da me stjera u kanal gdje ću odbiti auspuh. Pitala sam se hoće li, kad vidi da odustajem, izgubiti živce, izaći van i zgrabiti me za vrat. U pretincu za rukavice nema ničeg osim dokumenata i baterijske svjetiljke, ispod naslona sjedala je onaj glupavi ključić broj 11 za mijenjanje žarulje na kratkom svjetlu, i set rezervnih žaruljica. Onaj sprej za samozaštitu nemam, već nekoliko puta palo mi je na pamet da ga nabavim (uglavnom u situacijama kad su mi psi natjerivali mačke), ali uvijek se zaboravim informirati gdje se prodaje.

Više mi se nikakav film u glavi nije vrtio u glavi, ni unaprijed, ni unatraške. Samo zamrznut kadar Plenkovićeve glave, oni krhki okviri naočala, sivilo kože. Plenković je ljudima poručio da, što bi rekao Krleža, cesto-redarstveni propisi ne vrijede. Plenković je taj titraj leptirovog krila, koji je direktno ili indirektno ovog čovjeka naveo da zaključi kako bilo gdje, ili bilo kako parkiran automobil, pa čak i blokada prometnice, ne može biti gore od automobila u pokretu, kojim vozač gazi ljude. (Vozač koji je najvjerojatnije slabog vida, jer je to najčešći razlog za ograničenje u trajanju dokumenta, pa tako da ni ni ti vozači-ministri ne vide najbolje u čemu je problem, pa čak i ako je problem dječje tijelo). Sjedili smo u tom mraku Plenković i ja, što je vjerojatno trajalo izrazito kratko, iako je subjektivno djelovalo dulje. Bilo mi je jasno da bi Plenković u tom trenutku odustao i od prolaza, i od ulice, i da bi se maksimalno brzo udaljio u rikverc, tražeći oportunije rješenje da dođe do vlastite ulice. I da ja sjedim kao nekakav usrani domoljub, rodoljub, što li, i ratujem, inzistiram na slobodnom teritoriju, i pravo naroda na kretanje.

Bilo mi je jasno i da je sve, na kraju krajeva, bezizlazno. Plenković će me u svakom slučaju nadživjeti, čak i ako mi netko ne slomi vrat u mračnoj ulici bez svjedoka, nadahnut njegovim sugestijama. On će jednostavno trajati znatno dulje, neće se izlagati, neće ga mučiti savjest, urednije će jesti i poštovati vlastiti bioritam.

Sve to što će u međuvremenu ubiti, što se ubija svakodnevno, i iz mjeseca u mjesec, životi koji se sastoje od prelaska ulice i prolaza ulicom, sve je to mala, slučajna koincidencija. Ili niz koincidencija, u kojem je koincidencija, izrazito nesretna, i sam Plenković, to kako mu željezo u krvi varira jednako monstruozno kao i bilo kakva civilizirana načela, kako mu prpošnost raste, i opada, razmjerno broju prisutnih tjelohranitelja.

Čovjek koji posjeduje ulicu na kraju se odvezao, ali nije me propustio pratiti do mjesta gdje ću ostaviti auto. Sutra ću pogledati gdje se nabavljaju ti obrambeni sprejevi. Pala mi je na pamet krajnje neuskusna stvar, da se od devedesetih počinjemo razlikovati isključivo po tome što više nije tako samorazumljivo pribaviti vatreno oružje. Škorpione, češke Zbrojovke, sve to uredno podmazivati, i čekati tko je sporiji, a tko je brži.