Nikola je bio rodom iz Crikvenice. Njegov djed Vladimir Kosagov, donski kozak iz grada Novonikolajevska na Azovskom moru, bio je jedan od onih Rusa koji su organizirali konjske trke na crikveničkom igralištu. Konjanici bi bacali u zrak jabuke i sabljom ih presijecali u letu dok su jahali na konjima.
U to je vrijeme Zdravstveni odsjek poslao dopis u kojemu se molilo da se ruski izbjeglice isele u unutrašnjost zemlje bojeći se da će im rastjerati stalne goste na obali na kojoj su se skupljali turisti i sol.
Za to je vrijeme njegova baka, Ankica Lovrić, često odlazila pjevati u pravoslavnu crkvu, iako nije bila pravoslavka i tamo upoznala Nikolina djeda s kojim se kasnije vjenčala.

U Nikoli su rasli konji, crikva i pjesma.
Operacija ” Kosagov ” sastojala se od studiranja medicine, aktivnog pomaganja ljudima i vraćanja srca u komore Zdravstvenog aparata.
Liječnik Kosagov bi subotom odlazio u kazalište i prezirao predvidivost. Onda se jednog petka nepredvidivo zaljubio. Shvatio je to dok je u rukama držao pjenu za brijanje.

– Treba mi Blanka! – rekao je povlačeći žilet preko kože.

Na njezinom su licu bile poredane zelene oči, dvije mekane nosnice i pune usne. Bila je plavuša, estetski cliche iz brendirane priče.
On je bio jedan od onih muškaraca koji je kontrolirao otiske ženskih oblina u stvarnoj dimenziji, montirao fotografije nešto slabijom rezolucijom, a onda bi proces završavao ljepljenjem i davanjem pečata.
Blanka je bila čista suprotnost njegove majke, pomalo divlja, neukrotiva, sve samo ne pitoma kućanica, Žena-Konj, ustrajna u onome što želi. Poput svih konja bila je odana i nježna, poletna i slobodnog duha.
On je bio Muškarac-Pas. Na njega se čovjek uvijek mogao osloniti, bio je brižan i pouzdan, ali ipak suzdržan prema svemu što je novo, robusan i zvonkog glasa i snažnog njuha.
Tradicionalno bi nedjeljom odlazio na misu koju je Blanka prezirala.
On bi danima operirao srce, a Blanka dušu, a ono malo vremena što bi mu ostalo, brinuo se o roditeljima.
– Meni se druži! – zavapila bi Blanka često, nudeći mu jabuku, a on bi ju presjekao pogledom i naprsno odlazio u letu.
Pipremao bi onda juhu za roditelje i odlazio im u posjet.
Bli su to ljudi s mora koji su voljeli sol, a bili su tako bljutavi, govorila bi Blanka kada je bila gladna.
– Razboljet ću se! – urlala bi Blanka dok je jecala ponedjeljkom.
Nikola je svaki utorak bio zbunjen i neispavan zbog toga. Jednom je bio toliko smušen, pa je na neko vrijeme zaboravio gdje Blanka živi.
Ona bi tada grlila knjige. Jednu je srijedu tako čitala Dostojevskog koji je rekao da čovjek nekako i može voljeti bližnjeg, ili čak neki put iz daleka, ali iz blizu skoro nikad.
– Ljubav je poriv pun poniženja! Ponizit ću se sutra, danas je čista srijeda, a na čistu