Ah da, na saslušanju u sobi punoj interventnih policajaca u oklopima, jedan od njih mi je rekao kako moram biti sretan što živimo u demokraciji… U srednjem bi vas vijeku, veli on, spalili.

Piše: Andrej Rehak (Facebook)

Zločin o kojemu pišem dogodio se u noći sa subote 16. na nedjelju 17. 3., objavljen je već u nekoliko postova i možda više nije „vruća vijest“.
Neki zločini ne zastarijevaju, a ovaj o kojemu pišem, sasvim sigurno nikada neću zaboraviti. I moram ispričati svoju priču. I možda mi je ovo prvi post.
Funk club, Tkalčićeva, Zagreb, negdje iza ponoći. Špica. Moja kćer, Maša Rehak, do nekih je 10, 11, na katu kluba slavila svoj šesnaesti rođendan. Još uvijek u rođendanskom raspoloženju, susreo sam se sa svojim sinom Reneom Rehakom i njegovim prijateljem Makom Murtićem. Dečki su bili na nekoj predstavi pa koncertu i potom svratili na cugu do Funka.
Prije nego što sam uspio pozvati nam rundu, kroz vrata kluba umarširao je kordon od nekih tridesetak potpuno oklopljenih i naoružanih interventnih policajaca. Poput crnih pijuna, rasporedili su se na svakom metru i na sva tri flora kluba. Udarac pendrekom po stolu i naređenje da nitko ne napušta svoje mjesto. Potom su ušli poreznici koji su zatražili poslovne knjige i policajci u civilu koji su skupljali osobne iskaznice. Iako se u funku pušta glasna, ali uvijek kvalitetna muzika, to je nekakva oaza „reda i mira“ gdje se mogu sresti filmaši, kazalištarci, likovnjaci, glazbenjaci, filozofi, gejevi, lezbe… opasni likovi uglavnom:)
I ta oaza „reda i mira“ poremetila se sada u mjesto tihe jeze, nevjerice i straha. Rekao sam Reneu i Maku kako me ova nepotrebno predimenzionirana demonstracija sile i represije podsjeća na ono kako zamišljam njemačku trideset treće kada su nacisti došli na vlast.
Legitimirali su nas i nakon nekog vremena vratili iskaznice. Onda je Mak, po nagonu prirode, otišao na WC…
Policajac je međutim, u nastupnom govoru, jasno bio naredio da nitko ne napušta svoje mjesto… Nisam siguran koliko se ljudi u toj situaciji intenzivnog šoka sjećalo njegovog uvodnog govora… Par sekundi kasnije, svjedočili smo sceni u kojoj dva interventna policajca u punoj borbenoj spremi interveniraju na Maku na način da ga s onim zahvatom ruke iza ledja izguruju van. Krenuo sam automatski za njima… i zapravo napustio svoje mjesto. Onda su zgrabili mene, izveli me van i započeli sa brutalnim, potpuno nepotrebnim i neopravdanim tretmanom… Rene je pojurio za mnom… i napustio svoje mjesto… pa su zgrabili i njega i započeli sa tretmanom…
Bespomoćan, gledao sam kako mi pomahnitali specijalci tuku sina.
Rene je trenirao judo i vjesto im je migoljio pa su ga u jednom trenutku obradjivala četvorica u kornjača oklopima… a on im je i dalje migoljio… plakao sam od nemoći i ponosa gledajući svog hrabrog sina kako ne želi klonuti jer mu tuku tatu. A meni su tukli njega.
Možda su se slično osjećali očevi i djeca koje su, oni što samo rade svoj posao, izvodili iz teretnih vagona, istom tom silom razdvajali i odvodili na mjesta gdje ih guta mrak.
I vikao sam da ga puste, da je tek navršio 18 godina i trgao sam se prema njemu dok su mi dva interventna policajca bezuspješno pokušavali ruke saviti na leđa… Malo je vjerojatno da agresija shvaća odakle dolazi snaga… Ali vrlo je vjerojatno da većina tih policajaca nosi neku krunicu.
Pojavila se tada jedna lijepa mlada djevojka, slučajni prolaznik. Možda je išla doma poslije neke ugodno provedene večeri. I onda je vidjela brutalnu scenu u kojoj četiri interventna policajca u oklopima navlače nekog mladića…
Trebala je naprosto proći i okrenuti glavu.
Ne ometati djelovanje organa javnog reda i mira.
Jer oni su samo radili svoj posao…
Ali nije prošla i nije okrenula glavu, nego je vrisnula i krenula na njih, moćne.
I onda su moćnici zgrabili nju. Interventni, naoružani, oklopljeni, pobješnjeli.
Njih dvojca ili trojica, svaki istisnine srednje kade, muškarčine, u kornjača oklopima i u punoj ratnoj spremi, po stepenicama prema opatovini, vukli su i maltretirali mladu djevojku koja se u šoku otimala ne znajući što joj se zapravo događa… Imala je šosić s proljetnim uzorkom i cipele na pete… I kako se ona otimala, tako su oni pojačavali svoju represiju… Brutalni horor…
Svjedočiti takvom padu vrijednosti, humanosti, muškosti… tada sam potpuno klonuo i dao ovoj dvojici da mi savinu ruke i stave lisice…
…
Priča u policijskoj stanici priča je za sebe, ali neću sada o njoj.
Ah da, na saslušanju u sobi punoj interventnih policajaca u oklopima, jedan od njih mi je rekao kako moram biti sretan što živimo u demokraciji… U srednjem bi vas vijeku, veli on, spalili.
…
Martina Bonačić (djevojka hrabrost), Mak Murtić, Rene Rehak i ja, u svitanje nedjelje, napustili smo policijsku postaju s prekršajnim prijavama za remećenje javnog reda i mira.”