Piše: Jelena Osvaldić

Jedna moja susjeda koja se nije htjela miješati u obiteljsku razbijačinu sad nosi ružičastu majicu #spasime isto kao što nosi i majicu #dobrakoka. Ljudi žele biti moderni, ponašati se i izgledati onako kako nalaže Instagram, influenseri i hashtag. Nenasilje je od nedavno u modi.
Ja majicu ne nosim, ali sam bila ta koja se nije sklonila kod obiteljske razbijačine drugog susjeda već sam nabijala na vrata, vikala koliko sam glasnije mogla i zvala policiju. Ako će moja susjeda ubuduće zvati policiju zbog inicijative #spasime kad čuje da muž mlati ženu – to je zbilja napredak i to velik.
Ako će se nešto stvarno promijeniti za zlostavljano dijete u nekom slavonskom selu ili ženu u novozagrebačkom neboderu zbog onoga što je inicirala Jelena Veljača, morala bih biti stvarno ološ da se usprotivim.
ALI (taj omiljeni početak rečenice) nazivati SVE ljude koji su se usudili dirnuti u lik i djelo Jelene Veljače snobovima, licemjerima, fašistima, mizoginim lijenim ljubomornim smradovima je naprosto bolesno, a još je bolesnije prikazivati ju žrtvom.
Ti koji joj govore da se vrati u Beograd, koji se blesavo sprdaju s njenim prezimenom i rastavama su socijalni slučajevi kojima je fejsbuk jedini prozor u svijet i koji nemaju za more i koji joj sigurno nisu nikakava prijetnja.
Koliko vidim, sada se više priča o njoj nego o žrtvama i njihovim pričama.
Osjećam se jako glupo što ću uopće ovo napisati, ali napisat ću svejedno : ja nisam fašist, nisam snob, nisam đubre nisam ni ljubomorna ni licemjerna što i dalje niti volim niti simpatiziram Jelenu Veljaču i društvo koje ju sad uzdiže u nebesa, što ne znam zaraditi i otputovati na Tajland kao Veljača, a možda sve to i jesam samo to još ne znam pa mi je imenjakinja otvorila oči.