Adriana Altaras, njemačka spisateljica, glumica i kazališna redateljica hrvatskih korijena, (iz obitelji hrvatskih Židova nastradalih, što u fašističkoj Njemačkoj i NDH, što u komunističkoj Jugoslaviji) je napisala dvije knjige o neugodnoj povijesti svoje obitelji. U svojoj drugoj knjizi „Dojča“ nailazim na interesantan pojam nazvan „inverzija zločina“. To je apsurdno shvaćanje, u kojem “zločinci ne mogu oprostiti svoj zločin svojim žrtvama!?”. U jednom dijelu spomenute knjige, dok obilazi Njemačku i predstavljalja svoju prvu uspješnicu „Titove naočale“, stoji ovo:

”…moj prijatelj Raffi bijesni: – Zar još nisi shvatila? Oni dolaze na tvoje predstavljanje jer žele dobiti tvoj oproštaj. Ali mi nismo nadležni za praštanje. Odlaziš k njima, slave te, daješ im uvid u naše duše. Oni će to zloupotrijebiti protiv nas. Servirat će nam svaku sitnicu, svaku intimnost, dotući će nas našim riječima. I molim te, zapamti: oni će nam uvijek zamjerati što su njihovi roditelji ugušili plinom naše roditelje. Nikad nam neće moći oprostiti Auschwitz.”

U “inverziji zločina” se radi o neobičnom, kompliciranom, ali psihološki objašnjivom transferu odgovornosti (donekle sličnom tzv. “štokholmskom sindromu”). Naime, Nijemci su poslije Drugog svjetskog rata bili izloženi velikom pritisku krivnje za Holokaust; nije im se bilo drago s tim suočavati, pa su najradije taj neugodni osjećaj krivnje transferirali s kolektivne savjesti na žrtve.

I mi ovdje na Balkanu također smo često izloženi sličnim inverzijama, u kojima se kolektivna krivnja za zločine počinjene (u prijašnjim, a naročito u posljednjem “balkanskom ratu”) pokušava prebaciti na žrtve (kao žrtve su krive zato što smo ih pobili).

Mada se službeno stalno govori da postoje samo individualne krivnje, one kolektivne krivnje ipak objektivno postoje, htjeli mi to ili ne. Kolektivnu krivnju je nemoguće tek tako pobrisati, i trajati će dugo. Ona je tu kad se javno šuti, ili kad se pokušava opravdati ili minorizirati ono što se dogodilo. Samo se misli da se pritisak na savjest može „umanjiti“ procesuiranjima pojedincima (tj. vinovnicima ili podstrekačima zločina). No indvidualiziranjem krivnje tek donekle tome pripomaže, ali samo ako postoji i aktivni kritički odmak i distanciranje – koji kod nas često nažalost izostaju.

Pojava „inverzije zločina“, psihološki shvatljiva i objašnjiva, uočljiva je u ekstremnijim krugovima Srbije, posebice je naglašena u ponašanju u BiH (Republike Srpske ali i drugih). “Inverziji zločina” kod nas u Hrvatskoj dosta pripomaže javnost, koja ne zauzima dovoljno kako kritički i rezolutan stav, tako i vrijednosno objektivan odnos prema zločinima i zločincima. Naročito se ističe neodlučnost vlasti, kao i poslovično neproduktivnog pravosuđa, koje, slabo ili nikako ne procesuira zločine, zločince, i one koji to relativiziraju. Dakle i u Hrvatskoj svjedočimo “transferu zločina”, kad se pojedinačni grijesi žele socijalizirati, tj. prebaciti na grupnu savjest hrvatske nacije. Protiv toga se moramo boriti svim sredstvima. Za početak najmanje što bi trebalo jest da se prestane razmišljati u kategorijama “mi” i “oni” – jer u krajnjem slučaju sve smo to ipak samo “mi”.