Piše: Eduard Pranger

Nije bitno odakle si, važno je kakav si. Činjenica je da postoji taj jedan osobni kompleks manje vrijednosti i inferiornosti koji tjera ljude da budu zli. Za usporedbu, i počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu Nikola Tesla je bio porijeklom iz ruralne sredine baš kao i Milan Bandić, ali je razlika između te dvojice (jedna od svih drugih brojnih razlika) u tome što je ovaj prvi svu svoju energiju i intelekt usmjerio na dobro. Njemu je njegovo siromašno porijeklo bilo na posljednjem mjestu, a dobrobit sviju nas na prvom. S Milanom Bandićem je obrnuto, njemu je njegovo porijeklo iz neobjašnjivih razloga balast s kojim se ne može nositi iako ima isto toliku energiju, možda čak i veću od Tesle. Uz to, ne može se reći ni da je Bandić glup (pametan je, inteligentan i mudar jer da nije ne bi bio tu gdje jest) no pod teretom tih svojih kompleksa sve svoje životne resurse usmjerio je u krivu, pogrešnu stranu.

Njemu kao takvom vjerojatno nikada i nije bio motiv novac nego samo i isključivo osveta onima koji po rođenju jesu ono što on nikada neće biti. Zato koristi svaku priliku pa posprdno i ironično govori kajkavski, hoće reći: „Eto, ja koji sam u vašim očima nitko i ništa, ja sam vaš vladar, vedrim i oblačim kako želim, a vi plešete i plesat ćete onako kako vam ja, Milan Bandić iz Bandić Briga sviram.“

Svoju je ”osvetu” gradonačelnik gradio polako i smišljeno, godinama i sada je u zenitu. Nikome ne odgovara za ništa i radi što želi jer je kupio sve. Od sitnog seoskog lukavca pretvorio se u monstruma kojem su apetiti porasli do milijardskih visina, a sve mu je to omogućio sustav koji su po svojoj mjeri skrojili i već trideset godina kroje isti oni udruženi šibicari i probisvijeti kao što je i on sam. Kriminal je legaliziran i institucionaliziran, a kriminalci zaštićeni i na sigurnom.

U nekom civiliziranom i uljuđenom podneblju individue takvog tipa društvo bi markiralo i pokušalo im pomoći, a ako ne ide onda bi ih izoliralo. U nas su te nakaze sinonim za životni uspjeh, idol su mladima i predmet divljenja neobrazovane i zapuštene sredine. Njih čak i dobar dio akademske zajednice časti pohvalama i priznanjima, ne zato što su to zaslužili nego jednostavno zato što su i sami takvi, iskompleksirani i častohlepni, samo se dobro skrivaju iza svojih titula i diploma. Duboko ukorijenjeni konzervativni gen zaostalosti i primitivizma teško je, gotovo nemoguće, ukloniti.

Sve bi to bilo još i podnošljivo da ti kompulzivno narcistički gadovi ne teže vlasti. Kad je se jednom dočepaju, a svojim bezobrazlukom i beskrupuloznom agresivnošću to često i uspijevaju, svim svojim snagama nastoje zadiviti okolinu svojom lažnom briljantnošću ne bi li nahranili nezasitni ego i taštinu. Osjećajući bezgraničnu moć malo po malo gube kompas i pomiču granice dobra i zla pa kriminal postaje njihova svakodnevica. Mi koji ovisimo o njihovim odlukama jer nam ti probisvijeti kroje sudbine, mirno gledamo te njihove igre, trpimo ih i cmizdrimo čekajući da netko drugi riješi naš problem. A tog drugog nema ni na vidiku.