U pošti smo vijugali u redu dugom tridesetak metara među knjigama za samopomoć, lampionima i gipsanim križevima. Svi smo imali onu cedulju, da je poštar pokušao uručiti, i tako dalje. U većini slučajeva poštar nije pokušavao ništa, a te cedulje su naštampali još prije dvadeset godina, kad su postojale poštanske torbe i još je funkcionirala pošta, pa se nešto s vremena na vrijeme stvarno uručivalo. U međuvremenu je činjenica da je na tim ceduljama laž, to jest da poštari donose isključivo račune, i nabiju ih u onu rupu u sandučića, da poštara uostalom nema, da vlada deficit poštara jer nitko nije baš toliko lud da se zaposli u firmi gdje će za valjda 500 eura mjesečno od jutra do mraka uručivati cedulje da je pokušao uručiti, kao u onim vicevima o luđacima koji udicu bacaju u lavor s vodom, u međuvremenu je to sve dakle postalo normalno. Tako da bespredmetno vijugamo među onim čestitkama za rođenje muške bebe sa svijetloplavim, i ženske bebe u roza kolicima, tipkamo po mobitelima i gledamo kako bi se naslonili na zid, jer nas boli lumbalna kralježnica.
Ispred mene su dva radnika u radnim odijelima, ili, kako bi se reklo u Istri, trlišima. Može se načuti da su u blizini parkirali kombije, u kojima ih čeka još po jedan kolega, a taj je vjerojatno zadužen za premještanje kombija s vremena na vrijeme na drugo mjesto, jer su oko glavne pošte izrazito sužene mogućnosti parkiranja. To je trajalo kao u budizmu, meditirali smo kolektivno prebacujući težište čas na lijevu, čas na desnu nogu, i postigll smo svojevrsnu kolektivnu duhovnu ravnotežu nad činjenicom da je samo jedna žena angažirana na šalterima. Bilo je to u toj mjeri prirodno da nas je gotovo neugodno iznenadilo kad se pojavila druga, pa je došlo do iznenadne izmjene u dinamici kretanja kolone. S vremenom smo se, naime, nekako navikli jedni na druge, neki su uspostavili prisan odnos s onima iza, a neki s onima ispred sebe, i odjednom su naglo počeli nestajati, obavljenog posla, ljudi s kojima smo se već zbližili, ali nismo došli do trenutka kada ćemo razmijeniti imena, adrese, i brojeve telefona. U mom slučaju, to su bili radnici; dotad tijesno spareni, odjednom su se dramatično razdijelili na odvojene šaltere. Onaj s ravno odrezanim šiškama lijevo, a mršavo-žilavi desno. Ja na sredi, dva koraka iza njih, da ne narušavam diskrecijsku zonu.
S radnikom desno, dogodio se, statistički predvidljivo, paradoks Hrvatske pošte. To je ono kad mu pošiljka ne može biti uručena jer je kod poštara, premda kod njega nikad nije bila, niti ju je imao namjeru uručivati. I da ima doći sutra, baš u vrijeme kad je na gradilištu, i nekom izlijeva betonsku deku. Radnik se uopće nije naljutio, naprotiv, gotovo da je isijavao nekakvom vedrinom koju ljudima valjda može podariti isključivo Bog, ustrajan tjelesni napor, i genetsko stablo u kojem pet koljena unatrag nije bilo alkoholičara, pušača, ni ljudi koji grizu zanoktice. Taj radnik, tako neviđeno dobro raspoložen, samo je htio doznati gdje se fizički nalazi taj paket, u kojem je bio neki dio koji hitno mora zamijeniti na kombiju, u trenutku kad nije kod poštara, kod kojeg nije ni bio, niti u pošti, u koju je navodno stigao, i bila mu je krajnje odredište. To smjelo, i krajnje interesantno pitanje, na trenutak me zapanjilo. Ne zbog toga što ga je radnik izravno postavio, nego jer je na neki način inzistirao na fizičkom postojanju paketa, na činjenici da se mora nalaziti negdje u prostoru, i zauzimati izvjestan volumen čak i u tom izrazito dugom, i neizvjesnom periodu kad je uručitelju nepristupačan. Radnik je napipao problem s jedne strane koja je bila gotovo doslovna, preskočio je kompletan ritual, borbu između datuma na lažnoj obavijesti i lažnog odsustva paketa, nakon čega samo oni izrazito motivirani i disciplinirani u ruke dobiju nagradu, vlastitu pošiljku, i otvoreno je pitao gdje je ta njegova osovina, ili ležaj kvačila upravo sada, u trenutku dok stoji na poštanskom šalteru, a ja prisluškujem razgovor.
To me je toliko fasciniralo da sam zamolila gospođu da odgovori glasnije, kako bi što više ljudi moglo doznati tu informaciju. Gospođa na šalteru, izrazito simpatična, s paž frizurom i lagano kosim očima, podigla je zjenice prema stropu i rekla: “Na drugom katu”. Moram pritom napomenuti da između te gospođe i nas, patnika u redu, nije bilo nikakve značajne razlike. Možda je kvaliteta svjetla u poštanskoj prostoriji za preuzimanje pošiljaka i kupovinu magneta za frižidere i fluorescentnih privjesaka za ključeve očajna, ali bila je jednako siva, i jednako žuta, kao i mi ostali.
Nakon kratkog unakrsnog ispitivanje te svećenice, i mučenice, trgovačke razmjene i zastarjele komunikacije, ispostavilo se da dva kata više postoji nekakva prostorija, koju bi bilo ludo pretenciozno nazvati kancelarijom, nego se više radi o nekakvoj derutnoj sobi u koju poštar, poput nekakvog demonskog Djeda Mraza, odlaže i skladišti te stvari koje nikom ne namjerava dostaviti. Na kraju smjene, dužan je ispuniti niz formulara u kojima stoji upravo to, da ih nije dostavio, dužan je to utvrditi za svaki objekt pojedinačno, što valjda uključuje i vrijeme u koje ga nije dostavio i adresu na koju ga nije dostavio, da ne spominjem sve šifre za ulice na njegovoj ruti nedostavljanja; ukratko, bio je dužan ispisati svojevrstan dnevnik negacije vlastitog radnog dana, sebe samog, i svog postojanja uopće, kako bi bilo moguće pošiljke iz te jazbine u koju ih je nagomilao konačno prebaciti u prizemlje, na jedino mjesto gdje se u stvari uopće uručuju, i to ako je čovjek pristojan, i ne izvede nakon što vidi duljinu reda nekakvu nakaradnu gestu rukama i isti tren ispari kroz ulazna vrata, što su mnogi pred mojim očima i učinili.
Radnik, koji je očito imao ozbiljnih problema sa sigurnošću u prometu, nije s osobitim olakšanjem reagirao na ovo istovremeno genijalno, i poražavajuće otkriće. Problem s efikasnim ljudima je što cijene isključivo pojavu, ili predmet, koji funkcionira. Ne shvaćaju da su kvarovi jednako produktivni kao popravci, a apsurdne kompanije daleko poučnije, i stvarnije, od funkcionalnih.
Kada sam zauzela njegovo mjesto na šalteru, utvrdila sam da mi se nekamo izgubila osobna iskaznica. Strahovito zadojena američkom kinematografijom, izvadila sam drugi dokument, koji sadrži iste podatke i moju fotografiju, i također je legitimno sredstvo identifikacije, vozačku dozvolu. Gospođa na šalteru zabrinuto je podizala ramena: prije dva dana imali su inspekciju koja je provjeravala rade li sve po propisu, za inspekciju je vozačka dozvola umjesto lične karte upravo grozomoran prekršaj, i svemu tome ulaze u trag po upisanom broju na dokumentu. U tom trenutku, počela sam si postavljati suštinsko pitanje: koliko je meni zapravo važno da podignem tu poštu? Zašto sam toliko uporna u namjeri, i koristim sve raspoložive metode? Kakvo je to ludilo u nama, koje nas tjera u poziciju istodobnog subjekta i objekta, nekog kome se uručuje i tko preuzima, a samo zbog toga što nam je izrazito dosadno, ili smo neurotični i bojimo se odbiti, ne zaprimiti nešto što nam je netko namijenio?
Krajnje unezvjerena, gospođa s plavom paž frizurom, u plavom sakou tvrtke, u zrak je podigla plavu omotnicu, i rekla: “Bojim se da vam ovo definitivno ne mogu dati bez osobne”. Na koverti je u gornjem lijevom uglu bio masno otisnut natpis “Općinski sud Sisak”.
Konačno, sve je bilo krajnje jednostavno. Uopće mi nije potrebna pošta od suda, niti jednog, pa ni onog u Sisku. A ako sud u Sisku, ili neki drugi sud, ima želju o nečemu me obavijestiti, za to mora postojati jednostavniji, i efikasniji način. Moguće me je privesti u policijsku stanicu, to još uvijek donekle funkcionira. Ili provesti hapšenje u ranim jutarnjim satima, što je odlična ideja, jer u pravilu spavam što dulje mogu. Na kraju krajeva, sud se u jednom trenutku mora uozbiljiti. Nemoguće je da se ovako natežemo, preko poštara s lažnim obrascima, njegove fantomske sobe, neisporučivanju neisporučivog, dokumenta s mojoj slikom i prilikom koji, kao efekt demonskih krila, zaziva inspekcije, kaznene mjere, i nepredviđen slijed ispaštanja, i nesreće.
Vratite vi to sudu u Sisku, rekla sam gospođi, možda je najbolje da oni to pričuvaju na sigurnom. Ili neka opet pošalju, možda će jednom netko preuzeti. Svejedno mi je.
Bilo je očito da je žena, naviknuta na to da ljudi pod svaku cijenu žele preuzeti vlastitu poštu, doživjela olakšanje. Proces povrata pošiljatelju mora da je jednostavan, daleko jednostavniji od preuzimanja. To s preuzimanjem je, na kraju krajeva, nepodnošljivo. Zašto bismo bilo što preuzimali jedni od drugih, samo zbog nekakve lažne poštanske obavijesti pred vratima, a osobito zašto bi itko na taj način bio dobrohotan, i proaktivan, prema institucijama?
Hrvatska pošta crkava, ili je već krepala. Neobična je to, i krajnje inspirativna lešina. Od svakog pokojnika nešto je moguće naučiti, a ovaj je mrtvac u tom smislu fantastičan. Treba li, na kraju krajeva, pošiljka uručitelju, ili pošiljatelju, koje je čija uloga, i tko je dužan sjediti među lampionima, kako bi se konačno dogodila ta pretpostavljena komunikacija.