Vrapče posjeduje svoj naboj, svoju osobitu snagu na mapi grada. Kako se, podno Medvednice, obrušava dolje kao krvni tlak ostavljene trudnice, sam sa svojom plodnom vodom, svojim potokom – čini se kao da je jama. Neki zijev, isplaženi jezik grada. Neki grleni jauk – gotovo pa Munchov krik grada.
Iako ima svoje kafiće, školske dvorane, poštu, vrtiće, dućane, kao da je sav taj rekvizitarij krpa koja uzalud zakriva istinu da ga definira markantna zgrada umobolnice Vrapče. Njezina je svečana strogost, naglašena u velikoj kovanoj kapiji, lažna. Strogost svakodnevnog života je vani, gdje su obaveze zdravih.
Netko bi od pjesnika – kako je već dogodilo lani u telefonskom razgovoru s Pjesnikom – mogao reći da je zanimljivo kako duga i ohola Ilica skreće i završava u Vrapču.
Sva slava Zagreba i njegove povijesti završava u žutoj zgradi koji neki zovu zagrebačkim Versaillesom. Taj kraj, uvir na neki način označava psihološki status cijeloga velegrada, pa tako i cijele zemlje. (Ulomak iz putopisa)