LJUTI MUŠKARCI

Ljuti muškarci hodaju gradom
Zelene krošnje proviruju im iz otežalih glava nasađenih na mekana i umorna ramena
Dok pogledima bičuju vesele mlade noge u preuskim nogavicama
Ljuti su na svoje očeve jer su bolji od njih
Na sinove jer su lošiji od njih
Na kćeri jer su iste kao majke
Nemoć je okrutna kazna
Govori im tiho unutarnji glas
U ponoć oblače ženske haljine
Ali to više nije dječja igra u maminom ormaru
Sad je ozbiljno
Nema natrag
I da se ne ozlijede
Ljute se
Na te iste mame
Koje su ih predale njihovim ženama
Zbog kojih su sada takvi
Jer to nisu oni
Negdje sigurno čuči krivac
I čim ga prepoznaju izbit će mu te lijepe bijele zube
Kao što su već stotinu puta napravili u mislima
Što ih je samo dodatno razljutilo
Jer oni nisu takvi
Jednostavno
Ljuti su na šefa jer mu ništa ne fali
I na šeficu jer se zna što joj fali
Ljuti muškarci hodaju gradom
Okomita bora usjekla im se između obrva
Kao glogov kolac u srce
Grad je pust
Jedino zelene krošnje trepere
Kao da s tim nemaju
Baš nikakve vez