Maden Blažević: Hrastovi psuju u samoći

Hrastovi psuju u samoći

S terase nekad čujem žirenje hrasta
Pusti ih da se rastrče oko sebe
Poslije ih doziva do kasno u noć
Imitirajući zvuk motorne pile
Tako hrastovi psuju u samoći

Panj vinove loze istodobno cvili
Kad ga ubaciš u vatru
Uvijek u sebi ostavi vode za suze

I masline
Nekad se odluče osušiti i umrijeti
Ili srce prepustiti truleži
Iako znamo da žive tisućama godina

Tad pauza u lahoru
Najavi zatvaranje stupica
Popuštanje otponaca
Oslobođenje opruga uz zarivanje oštrica do kosti

Kao da zajedno čekamo starca
Isposnika
U crnoj mantiji
Koji će se popesti na panj
Golim tabanima osjetiti utanjene godove
I zavikati:
– Pokajte se grešnici!
Dolazi smak svijeta!