Piše: Slađana Bukovac

Hrvoje Polan, Zagreb, prosvjedi za Purdu 2011. Radi za AFP, Agence France-Presse. Ovo što ga specijalci srušenog na pod drže za grlo, a on, suprot suprotno bilo kakvom refleksu, pa i Pavlovljevom, nastavlja grčevito držati fotoaparat, jedno je od profesionalnih pravila unutar kojih je živio.

Za potrebe emisije, donio mi je snimku teško ranjenog palestinskog novinara Ahmeda Jadallaha. Teško ranjen, na nosilima s kojih je krvarilo na sve strane, još uvijek pod projektilima, grčevito je grlio svoj uređaj, svoj rad, vlastitu istinu. Nedavno sam pronašla tu snimku, polomila CD na sitne komade, da se ne bi slučajno dogodio nesporazum; Jadallah, teško ozlijeđen, iz Gaze je, nakon pritiska medija, uspio izaći zbog teškog zdravstvenog zdanja, primili su ga u Londonu. Danas je zdrav, živi normalno. Ponekad uguglam njegovo ime, to je priča o nadi i stvarnosti, o spasu grčevite ruke, koja drži svoj Canon pod svaku cijenu.

Hrvoje na ovoj fotografiji drži fotoaparat na način na koji bi drugi ljudi držali trbuh, ili genitalije. To je jedino mjesto koje mora zaštiti, dok leži na podu, okružen ovim oklopljenim majmunima koji su vjerojatno stigli iz Lučkog. Heroj, princip, to je ovo što leži, ovaj čovjek koji mudonjama demonstrira da je isključivo važan taj usrani Canon, koji je pritom bio izrazito skup. Ovo što leži, to je moralna, estetska, tehnološka aristokracija. To je specijalan čovjek, kojeg su srušili iz krajnje prozaičnih razloga. Slušali su komande, pa su u tome malo i pretjerivali. Postoji svakako iza oklopljenih ljudi set različitih problema; trebali su im prihodi, identificiraju se za zapovjednikom, vjeruju da im predstoji napredovanje. Ali ovo što leži, ovo na tlu, to je Hrvoje Polan. Koji nije osobito impresioniran kad ga dave, nego se nada da mu nitko neće razbiti objektiv.