Čitam u dnevnim novinama kako akademik ARALICA govori o spomenicima Tuđmanu, s osobitim naglaskom na rad Kuzme Kovačića. To je kipar čiji talenat nije posve dvojben, no oscilacije od odličnog do problematičnog u njegovu opusu vidljive su i laičkom oku. Ipak, Aralica je njegov vatreni adorant, a o najezdi djela posvećenih Predsjedniku, reći će: ” Sva ta imenovanja (ulica, op. a.) i sve te spomenike K. K. naziva izrazom pučke zahvalnosti braniteljima i čovjeku koji je najzaslužniji za obnovu hrvatske državnosti”. Potom, u širem kontekstu, priznaje da među djelima ima “naive”, pa ekvilibristikom navijačkog uma mudroslovi: “Po mom sudu, dobro je što je tako, da uz umjetnička djela postoji i naiva. Da tako nije, spomenici podignuti u čast Tuđmanu ne bi mogli biti izraz pučke zahvalnosti cijeloga pučanstva”.

Sad, na stranu što su ovdje pomiješani lončići, pa je PATETIKA NOKAUTIRALA ESTETIKU maltene u svakoj rečenici, nego čovjek se upita slijedeće: Što zapravo znači ta plitka i neodređena sintagma “pučka zahvalnost”, potegnuta od nekih feudalnih vremena , i kakve to veze ima sa urbanom kulturom osmišljavanja javnih prostora? Sve ove grdobe, o kojima je struka već rekla svoje (I. Šimat Banov i drugi), svi ti uz “mramor , kamen i željezo” pokušaji obogotvorenja jedne političke persone, zapravo su dobrano naružili javne prostore u Lijepoj našoj. I sam se Kuzma nije proslavio najnovijom zagrebačkom gigant- postavom ČOVJEKA KOME JE VJETAR ZAMALO RASTRGAO KAPUT, i koji tako malo sliči samome sebi, da ga rođeni sin ne prepoznaje.

Što se pak ostalih pretendenata tiče, uzalud vremena za opservaciju. Njihovi se dometi kreću u rasponu od bezobraznog kloniranja Lincolna u Memorialu, do nekakve “rasplesane gejše”, čiji donji dio kimona nosi uzorak hrvatske zastave. Sve u svemu, ove provale hinjene naive ponovo otvaraju stara pitanja o (ne)postojećoj vezi između uzvišenih nakana i krnjih rezultata. Podjednako se to odnosi na vizualne umjetnosti, kao i na literaturu, glazbu i sve ostalo. Stremiti, ciljati, “nabrijavati se” je JEDNO, a domašiti, zaokružiti, elaborirati i stvoriti original , posve je DRUGO. Držim da ovi pokušaji bjesomučnog klesanja zapravo odaju tek patriotsku neurozu i ništa izvan toga.

Nema tu opravdanja u pojmu “naive” ( o kojoj ipak ponešto znamo i cijenimo to!) , to je vrijeđanje ukusa,nedostatak talenta, i bolesna pretencioznost ljudi koji misle da čuju “zov nadahnuća”, dok se zapravo radi o mukanju žednih krava iz štale ili zavijanju vatrogasnih sirena, dok se nemarnom domaćinu zapali slama u glavi.”ZAHVALNOST CJELOKUPNOG PUČANSTVA” svedena je na besmislenu snishodljivost prema “velikim vođama”, te predstavlja samo dekor za prazninu u kojoj živimo. Fali nam velikih talenata,originalnih zamisli, ukusa, kritičkih odmaka, u kojima bi se umjetnost integrirala u ljudsko društvo, dajući našem sivlu bar malo pozlate.A ovdje, da parafraziramo mnogo zlorabljenog Selimovića, zaključimo njegovim riječima: “SLAB JE KOJI GOVORI, A SLABO JE I ONO O ČEMU SE GOVORI”.

Oprostite, ilustracije nema. Našla sam samo Lincolna