Piše: Paulina Arbutina (Novosti)

Mještani Ličke Jasenice, sela sakrivenog podno Male Kapele, od vijeka vjekova su živjeli u simbiozi s ogromnim šumskim prostranstvima koja ih okružuju. Prirodno upućeni na šumsko bogatstvo, mnogi od njih generacijama su brinuli, čuvali i održavali šume u svom privatnom vlasništvu. Koliko je veza prirode i čovjeka na ovom terenu jaka, dokazuje činjenica da je prije rata 1990-ih u obližnjem Plaškom radila Tvornica celuloze i papira koja je zapošljavala 1200 radnika. Danas je plaščanska Tvornica papira još jedan dokaz uspješnog poslijeratnog propadanja, dok u Plaškom i Saborskom jedva egzistiraju tri male, lokalne pilane; jedna radi tokom cijele godine, a dvije samo sezonski. U nekoliko navrata pokušalo se oživjeti hale bivše Tvornice papira i celuloze koje su trebale postati punionice vode, ali planovi su propali. Stanovnicima kraja podno Male Kapele ostala je samo šuma koja već godinama nestaje pred njihovim očima, uništavana od raznoraznih egzekutora koji iza sebe ostavljaju nered, krš i lom po nekadašnjim šumskim predjelima. Istovremeno, točkovima i teretom teške šumarske mehanizacije, uništavaju šumske puteve i cestovnu infrastrukturu. Još sa ceste koja krivuda kroz šume Male Kapele vide se devastirani dijelovi nekadašnjih šuma, lageri kraj ceste, na šumskim putevima, čak i na izvorima vode. Posebna meta ovakve devastacije su šume čiji su se vlasnici raselili nakon ‘Oluje’.

– Ljudi su otišli. Ostala je šuma koja se godinama ruši i odvozi šleperima. Oko 60 posto privatne šume već je uništeno. Državnu šumu za sada ne diraju, ali privatna je totalno devastirana, pogotovo u donjem dijelu Ličke Jasenice. Naše prirodno bogatstvo se svodi na nečiju čistu korist i kapital. Svi naši prirodni potencijali nestaju, a nama ostaju samo nered, grane i panjevi, raskopani putevi, uništeni izvori. Hrvatske šume uplaćuju općini doprinos od 300.000 kn godišnje, ali to je nedovoljno da pokrpamo sve ono što su teške mašine razrovale po našim putevima. Na neki način, pokrovitelj krađe privatnih šuma su šumarije koje kroz prste progledavaju uzurpatorima – ističe Nikola Grba, zamjenik načelnika Saborskog iz srpskih redova.

– Običan čovjek, vlasnik šume, ne može bez odobrenja, odnosno bez doznake šumarije, sjeći drva za ogrjev. Ne može to učiniti dok lugar križićem ne označi svako stablo koje se smije sjeći. Sada nigdje nema križića, ali sve se sječe i ruši. Pitam se kako uzurpatorima uspijevaju masovna sječa i devastacija bez odobrenja šumarije? Imali smo slučaj vlasnika od osamdeset godina, čiju su privatnu šumu potpuno porušili i odvezli 100 kubika drvne mase, a njemu je ostalo nekih 20 kubika koje je sasjekao za ogrjev kako bi ih spasio. Na kraju je samo njega kaznila šumarska inspekcija, i to zato što za tih posječenih 20 kubika nije imao odobrene doznake. Čovjek od 80 godina morao je platiti 4500 kn kazne za svoja drva, a onaj što je ukrao njegovih 100 kubika drvne mase nije morao platiti ništa. Navodno, ne zna se tko je. Tu svi imaju upletene prste. Sječe se subotom i nedjeljom. Uglavnom, čim netko umre u selu, bez obzira na njegove potomke, odmah nestaje i njegova šuma – svjedoči Grba.

Puste predjele podno Male Kapele pješice nam pokazuju Đorđe Momčilović i Milan Jovetić. Automobilom se teško probija kroz makadam.

– Tu je do prošle jeseni bila bukova šuma. Ne bi toga bilo da su svi stanovnici ovdje. Svatko bi svoje čuvao, a sada je nastala otimačina. Nije ovo samo ekološko, već političko pitanje za budućnost i opstanak. Sve je to država napravila; nema kontrole, nema nadzora. Kontrola treba biti već na startu, tj. da policija vrši svoj posao na cesti, ali se tako ne radi. Masovna krađa šuma krenula je onog trenutka kada je država dala licence privatnicima da se mogu baviti izvlačenjem drvne mase – priča Milan Jovetić, općinski vijećnik SDSS-a u Saborskom.

– Tu gdje se sada ruši ne može niknuti šuma hiljadu godina. Ovo vrijeme je gore od vremena Mlečana. Od drveta s Velebita izgrađena je Venecija, a što se gradi od drva sa Male Kapele? Pojavio se i potkornjak. Gdje god pogledaš, suva stabla. Ta stabla nitko ne reže, što je zadatak šumarije. Nekada, kada bi lugar ugledao staro drvo, odmah bi ga posjekao da se ne bi šuma razboljela. A sada to obrnuto rade. Sijeku mlada stabla, ostavljaju stara i bolesna – upozorava Jovetić, i sam mještanin Ličke Jasenice.

Dok razgledamo ostavljeni krš, šipražje i kupinu, ne vjerujući da je tu prije godinu-dvije bila šuma, vidimo traktor i kamion nekoliko metara od nas. Naši sagovornici tvrde da su to kradljivci.

– Cijeli postupak sječe, krađe i devastacije je jako dobro uhodan od početka do kraja – od šume, ceste, policije, odvjetništva, pa do suda. Svi imaju interes da šute. Od institucije do pojedinca. Hrvatske šume neće da čuvaju privatne šume i naša imovina je izložena sječi. Vlasnici naših šuma nisu ovdje, negdje su po svijetu. Netko im odavde javi da im je posječena šuma, oni dođu, vide i tu je kraj priče. Privatna šuma nije zaštićena i ljudi teško ostvaruju svoja prava. Sve se to dešava pred očima države, jer šuma je biznis bez nacionalnog predznaka. Jelova građa dosta je na cijeni. Tu ima bukve i hrasta, svašta se nađe. Drvosječe ulaze u šumu kao u samoposlugu, samo biraj i sijeci. To je organizirano. To ne radi jedan čovjek, to rade ekipe – govori predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Saborskog Đorđe Momčilović i dodaje da se ne vodi računa ni o hidrološkoj situaciji.

– Naše šume jako su bogate izvorima iz kojih se snabdijeva naše stanovništvo. Sječom u blizini izvora i devastacijom šumskog tla dolazi do skretanja vodnih žila i naši izvori ostaju bez vode. Preci su strogo vodili računa da se oko izvora stabla ne ruše. Posebno se vodila briga o starosti stabala. Kada se sasječe stablo, korijen trune pa kroz te šupljine voda istječe i izvor ostaje bez vode. Ne postoji alternativa jer nemamo izgrađene vodovode, iako za svake izbore slušamo priču da nitko ne smije biti bez pitke vode. No mi ostajemo bez vode, prinuđeni da u ljetnim mjesecima plaćamo cisterne kako bi naša stoka preživjela. Apsurdno, jer živimo na zemlji koja je bogata vodom – govori Momčilović.

Milica Ogrizović iz Blata kaže da će doći dan kada će se pričati da su ovdje nekada bile šume.

– Dalmaciji, Istri i Primorju bog je dao more od kojeg lijepo žive, a nama je dao šumu i vodu, od kojih nemamo ništa. Sijeku sve i svuda. Naše periodično jezero u Blatu sada je samo jedna lokva, s nekoliko malih usamljenih kanalića vode koji teku kroz naraslu travu. Rubovi jezera jasno su vidljivi i govore koliko je to jezero bilo široko od jeseni do proljeća. Izmijenila se priroda. Vjetrovi su jači i hladniji. Nije rijetkost da vjetar diže i krovove, što nikada prije nije bio slučaj, a ponekad od udara vjetra imam osjećaj da živim u Maslenici. Vjetar nema prepreke na svom putu, nema što da ga spriječi. Posljedice će biti ogromne. Što ćemo ostaviti pokoljenjima iza nas? – pita se Milica Ogrizović.

Branko Bartolić, predsjednik Hrvatskog mikološkog-gljivarskog saveza i jedan od najvećih hrvatskih stručnjaka za gljive, upozorava da šumska blaga nisu samo stabla za preradu drva, nego i nepregledan mikrobiološki svijet, niže biljke i fauna.

– Na djelu je čista eksploatacija jer su iskrčene šume bukve, hrasta i jele koje su na tržištu cijenjene. Ogorčeni smo jer se ugrožavaju velika staništa gljiva koje su kao u simbiozi vezane uz određeno drveće i njihova su staništa praktički uništena. Nedostatak vlage u šumi, izvlačenje drvne mase, među kojima ima stoljetnih hrastova i ogromnih bukvi, kilometrima do lagera na cesti, uništava tlo, prekida prirodan slijed i vezu između dijelova šume – ističe Bartolić.

– Već 40 godina pratim uništenje šumskih prostora, ali poslije rata 1990-ih sječa i devastacija šuma postala je učestalija, prerastajući već u izvjesni drvocid. Krenulo se pod izlikom da se uređuje dio terena zbog minskih polja, a ruše se čisti, neoznačeni proplanci i dijelovi šuma. Problematično je što Hrvatske šume danas rijetko provode praksu pošumljavanja ‘počišćenog’ terena i puštaju da se šuma obnovi prirodnim putem. Ali i tamo gdje se izvrši pošumljavanje, to je samo mazanje očiju javnosti. Vrlo brzo te mlade stabljike nestaju jer se od šikare mlada stabljika ne može razviti. Također, službe Hrvatskih šuma trebale bi uređivati takve površine jer se šikare za kratko vrijeme razvijaju i podivljaju pa na takvim terenima može rasti samo trnje, kupine, bazge i bujad – opisuje Bartolić.

– Nažalost, poslije sječe šume ostaju samo neprohodne šikare, izvaljeni putevi i posve uništena staništa gljiva, flore i faune. Takvo gospodarenje je neodrživo i nedopustivo. Ravnoteža između flore, faune i mikrobiološkog svijeta mora postojati – zaključuje Branko Bartolić.

O devastaciji i sječi šuma obavješteni su i u ekološkoj udruzi Eko Pan u Karlovcu. ‘Ove godine na svoj zeleni telefon dobili smo već dvije prijave. Na većinu naših prijava ne dobivamo odgovor Hrvatskih šuma. Odgovore nismo dobili niti za pet prijava sječe šuma iz 2016. godine. Mnogi građani se ustručavaju prijaviti devastaciju jer bivaju izloženi pritiscima, a svjedoci su da kradljivci prolaze bez kazni. Također, neki od građana tvrde da kradljivce štite neki ljudi iz politike i policije. Devastiraju i vodozaštićena područja. Pokraj rezervoara pitke vode probijaju se velikim strojevima čime se voda dovodi u neposrednu opasnost zbog onečišćenja od strojeva’, stoji u odgovoru koji su Novosti dobile od Eko Pana.

Iz Hrvatskih šuma poslali su nam malu lokaciju iz sječe i obnove šume te zakonske okvire u kojima djeluju, ali bez osvrta na devastaciju šuma u privatnom vlasništvu na području Saborskog, o čemu smo ih pitali.

‘Zakonski je propisana prirodna i umjetna obnova šuma te podizanje novih šuma na neobraslom šumskom zemljištu. Preferira se prirodna obnova šuma jer je biološki i ekonomski najracionalnija. Većina šuma se obnavlja na ovaj način i ono što se laiku čini da više nije šuma zapravo je šuma, samo šumarskim rječnikom rečeno, u prvom dobnom razredu stara par godina do 20 godina. Ljudi znaju reći da nekoliko godina nakon sječe raste šikara što nije točno. Šikara je devastirana šuma dok se mlada šuma razvija kroz faze pomlatka, mladika, koljika i dalje prema srednjodobnoj šumi’, tvrde iz Hrvatskih šuma.