Piše: Renata Rašović (Večernji)

Sav taj pjev o besmrtnosti u suprotnosti je s prirodnim zakonima. Prije ili kasnije, ljudi umiru. Ubili ih virusi, srušila se na njih kakva zgrada ili ih atomska bomba raznijela u dijelove, na ovaj ili onaj način na kraju svakog ljudskog života neumitno slijedi smrt. A jednom kad si mrtav, više ne bi trebao zauzimati prostor. Spaljujmo tijela! Evo, ja ću pokazati svojim primjerom. Svi bismo trebali biti kremirani kad umremo: pretvoreni u pepeo, iskorišteni kao gnojivo na poljima…

Ovim mislima, ispisanim još u punoj snazi, kineski lider Mao Ce-tung nije ostavljao mjesta sumnji oko postupanja s njegovim tijelom nakon smrti. Kada je u rujnu 1976. zauvijek sklopio oči, ispostavilo se da će njegova posljednja želja biti i jedina koja nije ispoštovana. Nakon što su balzamirali Lenjina i Ho Ši Mina, lidere ruske i vijetnamske revolucije, tko je bio taj koji je mogao donijeti odluku kojom će s lica zemlje nestati svaki trag velikog vođe? Odjeven u sivu odoru, umotan u kinesku zastavu i položen u stakleni kovčeg, Mao je ipak uronio u besmrtnost – ne samo stoga što su tako dobro sačuvani njegovi zemaljski ostaci, što ih u kilometarskim kolonama ispred Maova mauzoleja na pekinškom Trgu nebeskog mira pohode milijuni Kineza i njihovih gostiju iz cijelog svijeta.

I nakon smrti, Kina snažno diše Maovim dahom, baš kao nekad. Njegov lik krasi kineske novčanice, smiješi se sa ručnih satova i zidnih kalendara, ljulja s retrovizora milijuna automobila. Maove značke prodaju se kao antikviteti za više stotina yuana, a na glasovitoj tržnici svile u Pekingu najtraženiji artikl kopije su “Maove biblije” s izabranim tekstovima bivšeg šefa države i Partije. Diljem zemlje niču statue velikog vođe, uz zvuke fanfara, a nedavno je javnosti predstavljena Maova statua izrađena od čistog zlata.

Uočavajući rađanje novog Maovog kulta, zapadni tisak ovu pojavu sve češće naziva “Mao nostalgijom”.

Istok je crven

U prigodi obilježavanja 120. obljetnice Maova rođenja, tada aktualni šef države i Partije Xi Jinping pozvao na dostojanstveno, ali skromno odavanje počasti svom prethodniku, prvom predsjedniku Komunističke partije Kine. U Maovu rodnu Šaošanu u pokrajini Hunan, taj su apel prečuli: na preuređenje turističkog kompleksa i Maove rodne kuće koju pohode horde domaćih i stranih turista, utrošene su – dvije milijarde eura. U hotelu u predgrađu Pekinga, grupa od stotinjak poduzetnika, bankara, ugostitelja, rukovoditelja poduzeća, na reverima svojih odijela okitila se malenim keramičkim broševima s Maovim likom. A na pozornici portret prvog lidera Partije, koji se smije ispod slamnatog šešira. Zagrljeni, pjevaju “Istok je crven”, himnu iz doba Kulturne revolucije.

Tekst ide otprilike ovako: “Iz Kine se javlja Mao Ce-tug, težio je sreći svog naroda, taj spasitelj kineskog čovjeka!”.

– Mao je veći čak i od Konfucija: on može osvojiti tvoje misli i ti nemaš izbora no slijediti ga – govori Sima Nan, voditelj ceremonije. Jedan od govornika, Wang Jianyong, ističe važnost Maova nauka za nacionalnu neovisnost. – Kad bismo uvidjeli potrebu vraćanja izvoru, Maovu učenju, naš narod bi oživio – kazao je 32-godišnji trgovac informatičkom opremom. Narod se, međutim, neumitno vraća izvoru: rječito o tome govore rezultati istraživanja koje je na tisućama ispitanika proveo kineski Global Times, Kinezi premoćno favoriziraju pokojnog vođu: više od 85 posto ispitanika slaže se da njegova postignuća nadvisuju njegove greške. Njih više od 90 posto osjeća poštovanje prema bivšem lideru, a studija je pokazala da mu Kinezi i danas honoriraju pretvaranje Kine u nuklearnu silu, jačanje međunarodnog ugleda zemlje, snažne veze s SAD i zalaganje za prava žena, i ono najvažnije, napredak u industrijskom i gospodarskom sektoru. Velika većina, njih više od 90 posto, slaže se da se Maov utjecaj snažno osjeća i danas.