Ponedjeljak je, sjedim na balkonu nacionalne kazališne kuće.
Volim odlazak u HNK. Volim taj ritual sačinjen od niza rituala volim taj osjećaj, svečanosti umjetnosti.
Volim se lijepo obući i volim taj svečani čin odlaska u kazalište. Već po običaju, uglavnom odlazim sama i uglavnom srećem lica koja znam da ću sresti.
Premijera je Verdijeve opere Don Carlo. Iz polutame gledališta kao i sa obasjane pozornice, sjaje životi svih nas, svakog od nas, ponaosob. A i život Verdija i svih njegovih likova.
Slušam prekrasnu glazbu i čitam libreto u prijevodu moje prijateljice. Prijevod je pun tipfelera i moja se prijateljica dosta srdi- što saznajem tek kasnije. Nije do nje ali ipak se srdi.
Tipfeleri, pa što, nije kraj svijeta ?
Ponedjeljak je, slušam Verdija, čitam libreto, gledam i slušam neke moje prijatelje i poznanike u svojim ulogama na obasjanoj pozornici.
Predstava traje dugo, a svaki od nas u toj polutami diše svojim životom. Gledamo očima svojih sudbina tuđe sudbine, one glumaca, pjevača i balerina i pratimo dramu sudbina.
Svi zajedno uronjeni smo u neki zajednički svijet a svaki smo u svom svijetu.
Prisjećam se nedjeljna popodneva od jučer, u ulici gdje žive moji roditelji u ulici pjesnika na Borongaju.
Perem suđe nakon ručka jer se mami pokvarila suđerica. Slušam radio Sljeme, oko mene,mamina pregača.
Volim prati suđe jer me odmara, na neki način.
Na radiju kvartet 4M i pjesma mog djetinjstva “Kad naš brod plovi”, pjesma koju sam otpjevala dječjim glasom milion puta.
Perem suđe i sjećam se jednog davnog popodneva, još dok smo živjeli na selu.
Mama, tata, sestra i ja sjedimo za sestrinim klavirom.
Moji roditelji su mladi.
Ljeto je i miris spokoja i sušenog sijena miluje tanane zavjese sobe.
Pred sutrašnji smo odlazak na more u Nerezine. Jako sam mala i jako sretna. Osjećam tu svoju djetinju sreću ako da je tu, sada, u meni, tako blizu..
Jedan je onih trenutaka kada je sve u redu. Tata je kupio kazetofon i snimamo se dok sestra svira a mi svi pjevamo tu pjesmu.. “Kad naš brod plovi”. Ja sam sretna i svi smo sretni.
Imam osjećaj da život traje i ne znam još kojim će morima moj život ploviti.
Perem suđe, slušam tu istu pjesmu, sad 45 godina kasnije i moj brod je plovio nekim svojim morima i još uvijek ne znam kojima će sve.
Osjećam neki tihi spokoj i tjeskobu jer vrijeme tako brzo prolazi.
Moja mama tiho sjedi za stolom i gleda kroz proljetne zavjese u svoj proljetni vrt.
Tata rješava križaljku.
Vrijeme tako brzo prolazi.
A ja perem suđe, sjećam se te davne sreće, moje sestre, mojih mladih roditelja. I svejedno osjećam sreću, sreću u malim stvarima, sreću koja je uvijek negdje tu.
Vraćam se u sebe i u svoj ponedjeljak.
Sjedim na balkonu kazališta i čitam prijevod libreta s tipfelerima koji srde moju prijateljicu.
Daleko dolje na pozornici gledam u neke svoje poznanike i prijatelje.
Negdje iz polutame publike ovu istu predstavu još zacijelo prati netko od mojih poznanika ili prijatelja koje ću možda sresti ove iste večeri.
I osjećam neku sreću sličnu sreći iz mog djetinjstva. Neku iskonsku jednostavnu sreću koju nije potrebno opisivati, niti objašnjavati, sreću kojoj nije potrebno ništa reći.
Sreća, jer sam tu, jer smo tu, jer je večer tako lijepa, jer je glazba tako lijepa, jer pratim prijevod moje prijateljice, jer slušam prekrasne glasove, jer je svečanost, jer je umjetnost, jer je u svemu tome života, jer je drame, jer je jednostavnosti, jer se sjećam,jer bi možda i samog Verdija nasmijala putanja mojih misli od njega, preko suđerice u kvaru, do mog djetinjasta, 4M, kazetofona, klavira i natrag. Ali to je život i to je sreća.
Ustalom, možda i nije sreća već duboka istinska radost bez razloga dok moj brod plovi modrim morima.
Glazba nas uvijek vodi nekim svojim putanjama.
Glazba ima moć,
ak me razmete?
I da dodam : sav taj silan trud umjetnika, ansambla svih onih na i iza scene..neprocjenjiv je. Uvijek neprocjenjiv.