Dobro se sjećam tog psa lutalice.

Niko nije znao čiji je i ko se brinuo zvanično o njemu. Zvali smo ga jednostavno – Cuko.

Imao je lijepu crnu dlaku, pametan i oštar pogled i uvijek povijen rep. Bio je miran, poslušan i vjeran. Djeca su ga najviše voljela, a i stariji bi mu znali ponekad tepati: “Cuki, cuki, dođi, dođi…”. I on bi ponizno zamahao repom i prišao nasmijanih očiju i zalajao kratko, kao da bi rekao: “Na tvoju zapovijed, gospodaru”. Samo je on bio slobodan. Svi ostali psi u naselju bili su pod lancima, jer su bili i opasni i razdražljivi. Čiste kopije svojih gospodara. Djeca bi govorila: “Vidi onog Rundova, isti Marko Smiljin!”, ili “Uh, ovaj Šarov je blentaviji od Salke i Salkinice”. A naš Cuko, koliko je god bio ponizan pred ljudima i djecom, toliko je bio ponosan na svoju slobodu, pogotovo ispred vezanih nemani, a ovi bi lajući uskakali i oblijetali oko svojih štenara od muke. Bio je stariji od njih, ali niko nije znao koliko mu je godina.

Pričali su da ga je donio Milun iz šumske manipulacije iz Brložnika. On se brinuo o njemu dok je bio štene, a poslije, kad je odrastao, brinula se cijela Kolonija, jer Milun je bio više u šumi nego kod kuće.

Da je ostao s njim bio bi kao i on, i divlji i nezgodan i uvrnut. Srećom, zahvaljujući djeci, on se pripitomio. I svi smo ga voljeli.

Zar se moglo dati ime Cuko nekom ružnom psu? Pitali smo se i uvijek zaključivali da je to njegovo prirodno ime, prikladno njegovom ponašanju i dobroćudnosti.

Malo je i pretjerivao u svome ponašanju. Gledali smo kako su kokoške i orozi obilazili oko njega mirno i bez panike, a on nezainteresovano zijevao bez opasnosti da bi jedno od njih mogao cap-carap. Smijali smo se. Cuko je jedan neobičan pas bio.

Nije bio ni gladan, ni žedan. Imao je svoj raspored po kućama u Koloniji od ponedjeljka do petka, a vikendom, valjda zbog prevelike gužve, gubio se negdje uz rijeku. Pred našim vratima je uvijek stajao srijedom. Tačno ujutro, prije nego što bi otac izašao na verandu i sjeo da obuje čizme, Cuko bi zalajao za dobro jutro… Nakon što bi otac ustao i malo se protegao, dao bi mu komad kruha. Razišli bi se uvijek kao stari znanci, jedan na stanicu gdje je upravo stigao šumski autobus, a drugi preko puta kuće iza kokošinjca.

Tako je to bilo godinama. Srijedom kod nas, četvrtkom kod Ibre i Ševale, petkom kod Cvike i Ruže, ponedjeljkom kod Zajke i Mejre, a utorkom kod uvijek pijanog Raše i žene mu Vide.

Godišnja doba su se mijenjala, ali se nisu mijenjale Cukine navike.

Sve do jednom.

Jedne srijede, otac je kasnio na posao, pola mamuran, pola neispavan, šutnuo je Cuku koji se motao ispred njega očekujući svoju marendu. Iznenađeno i uvrijeđeno Cuko se podvukao pod verandu u strahu da ga ovaj ne ubije. Otac je jurnuo prema šumskom putu kako bi prečicom stigao autobus.

Slijedeće srijede Cuko se nije pojavio.

Toga dana moja majka, koja se brinula o svemu u kući: od kuhanja, peglanja, namještanja soba pa do nabavljanja ogrijeva i cijepanja drva, pala je sa krova, jer je u prošlu srijedu dimnjak procurio.

Ne znam kako je ustala i ko joj je pomogao, odnijeli su je u bolnicu. Polomila je dosta kostiju, odvalila bubrege i još hrpu ženskih stvari.

Poslije toga ni Cuku nismo vidjeli. Našla ga je Beginica mrtvog u Tarzanovom viru.

Cvikin sin, Branko, rekao nam je da je negdje u šumi uginuo, jer ga je Alojz šutnuo nogom i nije mu dao njegovu koru kruha.

Ko zna?

Majka se nikad nije oporavila. Poslije toga je dobila šećernu bolest i za nekoliko godina je i umrla.

Danas, nakon toliko vremena, u mojim vidicima pojavio se Cuko koji je vjerno stajao pred vratima svake srijede. Ponekad cvileći, ponekad tiho lajući…