Vijest o smrti Tvrtka Kulenovića zatekla me u ponovnom čitanju priča Tene Lončarević. Tako u jednoj Teninoj priči stoji: “Naša je vizura manjkava, okljaštrena, upoznajemo ljude samo u odnosu na ono što su nama, a ne tko su zaista. Onaj trenutak blizine, one iskrice u sekundi doticaja, jedino su što možemo obuhvatiti. I kad osoba umire, opraštamo se od onoga što je ona bila nama, a ne od onoga tko je bila.”

Ne znam tko je bio Tvrtko Kulenović, nikada ga nisam srela. Tko je bio privatno, kakav je bio profesor… Ali njegovu “Istoriju bolesti” nikada neću zaboraviti. To nije roman, nije ni bilo koja druga književna vrsta, to je jednostavno ‘knjiga’, kako je i sam Kulenović smatrao. Knjiga koja dotiče život, smrt, rat, umjetnost, različite prostore i ljude… Koja je istodobno teorija i najljepša književnost, dnevnik i priča, roman i lirika, esej i drama… I svih tih dijelova u njoj doista ima, kako formalno tako i esencijalno. Najviše od svega, Kulenović se doticao smrti, jer smrt je paučina koja se nahvatava na sve kutke naših života, neovisno o tome pridavali joj pažnju ili je ignorirali.
“Istorija bolesti” završava riječima: “Kada zaspimo, ulazimo u san iz kojeg se budimo. Kada umremo, ući ćemo u san iz kojeg se nećemo probuditi. Ali i kad smo se rodili, ušli smo u san iz kojeg se nismo probudili”.