Piše: Yasna Avesta alias Jasna Šamić

Grad svjetlosti, to je drugo ime za Pariz, zar ne ? Ali ko to danas još zna ili misli o njemu tako ? Kad neke stvari vidiš, naročito od kako su žuti prsluci zavladali gradom, i već dvadeset subota uporno razbijaju sve što im stigne pod ruku, možda bi ga radije nazvao Underground ? Ili Siva mrlja ?  Ili Crna rupa ? Da li bi išla baš tako daleko ? Ne vjerujem, upkrkos svemu.

Te subote, pored Žutih prsluka, mnoge ulice su zakrčili i automobili. Mic po mic do mjesta odredišta. Obavezno ćeš zakasniti na sastanak ako naručiš Uber.

Ako se odlučis na duže pješačenje, glava ti je u torbi od motorista, koji skraćuju put vozeći po pločniku, od biciklista na trotoaru kojima je to glavna staza, od svepristunih, izluđenih i bezobraznih električnih trotineta na pješačkim zonama, od djece u parkovima i pločnicima koji voze ogromne dječije automobile u svim pravcima, najviše cik-cak, od nepristojnih građana koji te guraju laktovima i šakama, pa i nogama, ne izvinjavajući se … « Pardon » ! ko još govori tu ofucanu rječ ? U metrou, imaš osjećaj da se cijela planeta preselila u vagone, skoro sve linije u svako doba, dupke pune. Koliko ima stanovnika u Parizu ? Nekoliko milijardi, u to nema sumnje !

Imam predstavu, Poezija&muzika uživo. Slučajno je jedna režiserka nabasala na moju novu knjigu poezije koja joj se jako dopala pa ju je uvrstila je u svoj spektakl.

Kako doći do pozorišta u kome se taj događaj sprema ovako napirlitana ? Odlučujem se za metro, on je ipak najbrže sredstvo, rijetko se desi kvar, ubistvo nekog teroriste, samoubistvo nekog nesrećnika, iako SDFovci (beskućnici) se redaju jedan za drugim na svim stanicama, klošari ništa ne traže, samo pijani u prnjama leže na novim, isprekidanim sjedištima, trude se da prespavaju svoju dramu, a muzičari da pokupe koji euro u šešir nakon što otpjevaju dva takta neke poznatije pjesme. Da bih od kuće stigla do pozorišta, treba promijeniti dva puta metro. Svi vagoni na mojoj liniji samo što ne eksplodraju od rulje. Jedno mjesto je ipak slobodno, kažem Vanji i proguram se na sjedište kraj prozora, pored četrdesetgodišnjeg fićfirića,-  Francuzi bi za njeg rekli čak BeSeBeŽe (BCBG, bon chic bon genre), elegantnog u svom tvid, širom rastvorenom kaputu, ispod kojeg je isto toliko skupocjeno odijelo, a ispod njega, kravata na prebijeloj košulji. Raširio i noge i ruke, i Metro-novine, trebala bi mu tri sjedišta, tobože čita. Sve više me gura do stakla, sad već i u samo staklo, imam utisak da ću izletjeti kroz prozor kraj kojeg sjedim.

Možete li se malo pomjerti ?, zamolim ga uljudno.

Ah, Madame, ovo je pariški metro, ako ne znate, nema prve klase… Razumijem vas, da, vi ste UNE STAR, zvijezda, starleta…

A vi ste izgleda jako zanimljivi i duhoviti ?

Više od vas, Madame, reći će i još više raširiti i ruke i debele noge, još više rastvoriti svoj skupi kaput …

Uglačani primitivac nas je čuo kako govorimo strani jezik, nerazumljivi, « barbarski » jezik za karajnju desnicu i krajnju ljevicu koja razbija banke, restorane, i radnje subotom popodne, kažem Vanji koji me prati.

Na novoj stanici se premiještamo na dva upražnjena mjesta, prije nego što će  za koji tren nahrupiti horde, reklo bi se, besprizornih u vagon. On je sad još više ispunjen inertnim tjelesima, iako se to činilo maločas nemogućim. Niko više tu ne diše, ne mrda, samo se njihove ogromne kese prepune bogzna čega kupljenog u susjednim robnim kućama, i njihovi ogromni koferi, pristigli iz bogzna kojeg kraja svijeta, i ogromni ruksaci poredani po podu …, pocupkuju, klate se, kloparaju naprosto u ritmu točkova … Nemoguće je izaći na bilo kojoj stanici, pa i na našoj. Ruksak koji mi još gurne među noge neka nafrakana dama nakon što je zamolim da ga skloni da bih se probila do vrata, pravi mi ogromnu rupu na hulahopkama. Tako ću sad morati na scenu.  Publika će svakako misliti da je to balkanska moda.

Ali pozorišna, izuzetno prijatna atmosfera, sala prepuna gledalaca, briše uspomenu na metro i na milijardu stanovnika u gradu. Ni malo snobovska, nimalo agresivna, ni malo metroovska, a muzika i muzičari koji sviraju jazz, odlični, pjesme koje su izabrane začuđujuće dobre… Salah Al Hamdani, nekadašnji Iračanin, izaziva nam čak suze u očima svojim pjesmama, u kojima i na arapskom i na francuskom na kojima piše, uspjeva da pomiri ljubavna osjećanja sa osjećanjem očaja izazvanog strahotama rata.

Nije sve crno u Parizu.

Ima čak i predgrađa gdje ne prodaju drogu, nego umjetnost. I to onu pravu. Zaboravljenu. Bez šljokica. I ako si pristojno obućen, a stranac, niko te ne naziva starletom i ne gura u mrak.

Oh, Paris, je t’aime quand même !