U Sarajevu nisam morao kupovati novine, ni slušati vijesti da bih saznao što je novo u gradu. Od vakufskog nebodera do „Parkuše” saznao bih sve novosti, od kojih je u pravilu prva bila vijest o smrti neke poznate ličnosti ili bliskog znanca. London je ogroman grad. Po noći ima osam, po danu dvanaest miliona stanovnika, a u mnogim njegovim krajevima nikada nisu bili ni oni koji su se ovdje rodili. Što je novo saznam na vijestima BBC-ja ili u lokalnim novinama. A tu rijetko spomenu one koje poznajem. Zato sam gotovo slučajno saznao da je ovaj svijet napustilo dvoje meni dragih ljudi. Poslije podne sam gledao jedan stari engleski film, a u njemu igrala Nadža Regin. „Čudo” – kažem mojoj Damjani – „kako ona nikada nije spominjala da je bila glumica, iako je snimila barem desetak filmova, dva puta igrala i u James Bondu, u Iz Rusije s ljubavlju i Goldfingeru…”. Onda, da provjeri u koliko filmova je točno igrala otvorim IMBD, portal o filmu. A na njemu: Nadža Regin (Niš, 1931. – London 2019.). „Damjana, umrla naša Nađa”.

Imao sam osam godina kada se u Dubrovniku snimala jugoslavensko -njemačka koprodukcija Kuća na obali (redatelj Boško Kosanović, 1954.). Ljetovao sam s roditeljima u istom hotelu u kojem je bila i ekipa filma. Sjeo bih navečer na stolicu blizu veselih „filmadžija”, slušao kako se smiju, a kada bi jedan počeo svirati svi bi počeli pjevati, a ja udarao po stolici kao da je bubanj, pa me nasmijana glumica pomilova po glavi, „Jako lepo” – reče. Sutra sam je sreo na plaži, ona mi malo pokazala kako trebam plivati, a ja shvatio da je ona najljepša na svijetu. Ubrzo je snimanje završeno, a ovu glumicu, za koju sam saznao da se zove Nađa Poderegin, viđao sam samo u njemačkim, a poslije engleskim filmovima. Snimila ih je blizu pedeset. Kada sam došao u London jedan moj kolega mi dade njen broj telefona: „Ona je pisac i izdavač, dobro je da budeš u kontaktu s njom”. Nije me se sjetila, a i kako bi, ali joj ja nakon trećeg susreta kroz smijeh ispričah kako sam kao dječak u nju bio zaljubljen. Viđali smo se i kasnije povremeno, kako je to u Londonu uobičajeno, jednom u dvije – tri godine. Ali sam je uvijek mogao nazvati kada bi mi zatrebao kakav savjet, a povremeno smo i večerali zajedno, pa sve rjeđe, kako je i to u Londonu uobičajeno. Na sahrani nisam bio. Odlučih da navečer popijem čašu dvije „za pokoj duši”. Onda otvorih email poruke. Jedna iz udruženja pisaca kojem ovdje pripadam. U poruci vijest: „Nedavno je u Brightonu preminuo jedan od naših pokrovitelja Moris Musa Farhi”.

Morisa Farhia sam upoznao na jednoj večeri pisaca iz Bosne, u toku rata. Došao da nam da podršku, hrabrio nas, dao nam svoje brojeve telefona, on se borio u Internacionalnom P.E.N.-u za prava svih ugroženih pisaca, posebno onih koji su bili proganjani i zatvarani u svojim zemljama. Poslije smo se Moris i ja susretali na raznim književnim manifestacijama i skupovima, nastupali zajedno, sjedili navečer u kavani, ujutro diskutirali, pričali, publici u podne čitali tekstove. Bio je neobično skroman, ničim se nije razmetao, čak nije spominjao da ima titulu, da je član raznih akademija, a ni da mu je bliska rođaka čuvena modistica. Jednom sam pravio intervju s njim, dogovorili se da se vidimo u njegovom stanu i razgovor napravimo uz večeru. Važio je za jako dobrog kuhara, ali od kada mu je njegova voljena supruga Nina obolila nije mu više bilo mnogo do toga. Naručio je večeru u izvanrednom turskom restoranu, najboljem u kojem sam ja ikada bio, I kada smo došli u restoran konobari mu doniješe već spakiranu večeru. “Ne tu!” – zagalami šef restorana ‘ “Onu pravu, za Musu”. Njegovo Turci su ga mnogo voljeli, oni su ga od milja i nazvali Musom, a on im je ljubav uzvraćao u svojim djelima, što se naročito osjeća u njegovom ponajboljem romanu Mladi Turčin (2004.), u kojem je opisao godine svog odrastanja u rodnoj Ankari. Govorio je izvanredno nekoliko jezika, pisao na engleskom, ali je emocionalno ostao vezan za svoj turski i svoju davno napuštenu domovinu. Mislim da nas je i to spajalo. A i njegova briga za ugrožene i manjine, o čemu svjedoči njegov lijepi roman o Romima, pod simboličnim naslovom Djeca duge (1999.). Onda je napisao i lijepi predgovor za jednu moju knjigu, pa i to učvrsti naše prijateljstvo. Poslije smrti njegove voljene supruge dohvatiše ga depresije i on odluči da odseli na more, u kraj u kojem ga sve neće podsjećati na njegovu ranu. Dok je Moris živo u Londonu viđao sam ga često. Divan, pažljiv sugovornik, čak je i pojavom nalikovao nekom dobroćudnom čarobnjaku iz dječjih bajki. Bio sam na nekoliko promocija njegovih knjiga. Na jednoj je publika vikala: “We love you, Musa, we love you”. „We do” – povikah i ja. I onda i sada, samo danas s tihom ganutošću. A evo sada i u meni neka mjesta u Londonu potaknu melankolična raspoloženja, ona na kojima više nema njihovih, meni tako dragih stanara.