Piše: Žarko Jovanovski

U životu postoje pravi problemi i oni izmišljeni. Ja se, poput svakog drugog snoba, volim baviti izmišljenima. Na primjer, jedan od mojih izmišljenih problema je i kako prestati čitati knjigu, točnije roman, koji je izuzetno dosadan. Dosadan roman je onaj koji ne vodi nikamo, koji je previše htio a premalo dao, onaj za koji postane bjelodano da neće dovesti ni do kakvih zaključaka, onaj koji je napravljen isključivo sa zadatkom da (iz)muči um i tijelo.

U ovu problematiku moram ući pompozno (a i kako drugačije – treba obraniti svoj stav u svijetu u kome svaka budala ima neki stav o bilo čemu).

Postoje li, uopće, dosadne knjige? Ono što je meni dosadno ne mora nekom drugom biti dosadno. Ljudi knjige ne čitaju na isti način. Netko čitajući traži ovo, a netko nešto sasvim drugo. Recimo, da konkretiziram. Obrazovani ljudi padaju na stilistiku. Obožavaju čitati pisce koji na 50 stranica opisuju ljepotu jednog običnog lista s drveta. Ja to ne podnosim. Za mene, čitanje takvih pizdarija čisto je gubljenje vremena. Ne radi se o bezosjećajnosti. Osjećam ja taj jebeni list i fino je da je u nekoj šumi okačen o neko drvo, ali kada pokušavam o tome čitati, čini mi se da me netko zajebava. Ok, lišće – out iz književnosti.

Magična granica nakon koje se obično osjeti prvi impuls za prestankom čitanja romana za koji pomislim da je dosadan, je brojka pedeset. Pedeset stranica obično je sasvim dovoljno da si odgovorim na pitanje je l’ ovo što sam započeo s čitanjem za mene ili nije. No stvari nisu tako jednostavne kakve se na prvi pogled čine. Iako bih rado reagirao logično i lansirao štivo koje mi ne paše na drugi kraj sobe, ja to obično ne činim… Zašto? E, na to pitanje moram pokušati ovdje odgovoriti. Kako mehanizam djeluje, to ni meni nije u potpunosti bistro.

Da sam jučer rođen sve bi bilo jasno: priznaš si otvoreno – ova knjiga za mene nema previše smisla i trebalo bi je prekinuti smjesta. Tu se više ništa ne da učiniti, ovo ni pas s maslom ne bi pojeo. Ja nisam miš za književne eksperimente ove vrste i basta… Međutim, nisam rođen jučer i potpadam samim time pod dosta činioca koji uredno proizvode raznorazne upitnike u mojoj tikvi. Kao prvo, postoji osjećaj krivnje koji sprječava da se prestane s daljnjim čitanjem. Recimo, roman koji sam započeo, hvaljen je u kulturnim krugovima. I sad, ako odustanem na pedesetoj strani jesam li ja možda nekulturno, primitivno govno? Jesam li ja obično govno kada zaključujem prije nego pročitam roman do kraja? I to, takva dilema, govori o meni više nego bi htio priznati. Povodljiv sam, pomodan, dam se manipulirati. Dakle, ako prekinemo čitanje općepriznato kvalitetnog djela, to može predstavljati moj svakovrsni pad. Nitko ne želi biti proglašen intelektualnim luzerom i to svakako daje snage za još dvadeset stranica čitanja dosadne knjige.

Idem dalje, prva kriza je prošla. Tamo gore je Fudžijama, visoko je vrh, al na “banzai” ja bih se mogao nekako popeti gore. No stanje se ne mijenja. Nalazim da je na sedamdesetoj ili osamdesetoj stranici knjiga i dalje dosadna (i kada je autor prestao s opisivanjem jednog jebenog lista u nekoj, bilo kojoj šumi). Dalje, pisac postaje skroz konfuzan. Sve što čitam od pedesete stranice, od koje je na scenu stupio njegov glavni junak je besmislica. Ja to znam, mislim da čak i pisac to zna. Ali njemu je puno lakše. Njega vadi kredit prošlih vremena kada je jednom u mladosti napisao nešto što je bilo zanimljivo za čitanje. Nakon toga postao je legenda, a sve što legenda napiše po defaultu bude dobro. On ima opravdanja za (nekvalitetno) pisanje, koliko god ta opravdanja bila apstraktna. Ja za prestanak čitanja romana (još) nemam dobar alibi. Da sad prestanem ne bi to ničim mogao opravdati, bilo bi to previše apstraktno.

Prekinuo bih smjesta čitanje, to je logično napraviti, tijelo mi govori da je to razuman čin, ali stupa trenutak, redovito, kada se aktivira jedno moje sjećanje (zašto ljudi imaju ta prokleta sjećanja?). Moj bivši prijatelj, neću ga imenovati, pokojnik, čovjek leži u grobu, slava mu, o mrtvima sve najbolje, jednom mi je u jednom nevezanom razgovoru rekao da nikada u životu nije prekinuo čitanje knjige koju je započeo niti gledanje filma koji je počeo gledati. Njegova teorija je bila, kako je sav smisao nekog umjetničko djela komprimiran na zadnjim stranama ili u zadnjim filmskim sekvencama. Sam kraj počesto otkriva razloge, on je najbitniji, kraj je ključan. Sada prekinuti čitanje bilo bi izdaja te ideje o poštivanju cjelovitosti umjetničkog djela. A ja nisam sposoban ići toliko daleko. Oskrnavit ću sjećanje na prijatelja ako sada stanem s čitanjem dosadne knjige. Dakle, potrebno je izdržati do kraja pod svaku cijenu. Ukratko, opet je u sve upleten još jedan osjećaj krivnje. Ako ne završim roman koji sam počeo ja sam jedno obično razmaženo govno koje u životu odustaje već na prvoj prepreci.

To daje za misliti. Kakav sam zapravo, što sam zapravo. Jesam li pičkica ili ljudina? Fudžijama je još uvijek tamo, sjaji i uz još nekoliko povika “banzai” ja bih mogao do vrha…

Lijepo.

Znači da je svako čitanje dosadnog književnog djela jedan je psihofizički test izdržljivosti. To je lekcija koja se uči na svakom novom primjeru. Znači, novi val osjećaj krivnje ulijeva pogonsko gorivo za novih dvadeset do trideset stranica romana koji je toliko dosadan da bih se najradije ubio kada bi to dovelo do razumnog razrješenja mojih dilema…

Da skratim – sada se nalazim, otprilike, na stotoj stranici romana čije čitanje nema nikakvog smisla i predstavlja mučenje svake moje žive stanice.

I normalno. Zaočinjem s tikovima.

Miga mi lijevo oko. Pomislim da je to dokaz koji već dugo očekujem kako sam dobio tumor trepavica. Ako nije to, onda je nešto drugo, nešto sigurno već je. Nešto vrlo, vrlo ozbiljno se dešava sa mnom… Trčim u kupaonicu pogledati lice. Ne, ne, prevario sam se – i ovaj put je sve u redu. Moje trepavice nisu deformirane. Morao bih se vratiti čitanju dosadne knjige…

Čitam još desetak stranica, a onda se sjetim da sam gladan. Jedem prvu stvar koju nađem kada otvorim frižider, žvačem sporo (čemu žurba, prijatelju, doktori vele da je temeljito žvakanje hrane jedan od preduvjeta za zdrav metabolizam) pa uzimam dosadno štivo opet u ruke.

Čitam još desetak stranica.

Potom se sjetim da nisam nazvao mamu već dugo. Telefonski razgovor s majkom je pravo mučenje, to je podvrgavanje osobnosti ispitu izdržljivosti, to ne može svatko, ali skroz je logično izabrati opciju razgovora s mamom stiješnjen između dva zla.

Nakon završene telefonske konverzacije s roditeljem ide nekako još deset stranica strahovito dosadnog štiva.

Sada sam, otprilike na sto i pedesetoj stranici knjige koja se ne da čitati. Započinjem s učestalim pogledavanjima prema kraju. Koliko je još ostalo? Još toliko koliko sam pročitao. Još sto i pedeset jebenih stranica nepodnošljivog literarnog uratka koji će po svoj prilici oštetiti mentalno ako se bude inzistiralo na čitanju do kraja. Vrh Fudžijame čini se trenutno dalje, mnogo, mnogo dalje, nego kada sam bio na prvoj stranici…

No sada je vrijeme za čudo što daje nadu. Čuda su uvijek moguća.

Na polovici romana desio se u tekstu konačno jedan logičan moment i odjednom se pomalja neka radnja. Stara dobra radnja u kojoj glavni lik odjednom, iznebuha, počinje imati motive za svoje, do tada, skroz zbrkano djelovanje. Možda je moj bivši mrtvi prijatelj bio u pravu? Možda zaista treba pročitati svaki započeti roman do kraja i pogledati svaki započeti film, do kraja? Pod svaku cijenu…

Ima nade.

Ali nada je potrošna roba. Nakon točno trideset stranica otkrije se da je sve to glavni junak romana samo sanjao… E jebi ga, sad smo opet na početku…

Dakle, piscu vrag ipak nije dao mira i roman se nakon tridesetak stranica ponovno vraća nepatvorenoj dosadi. Opet prevladava stilistika. U njegovoj priči došla je jesen, glavni junak šeće parkom, nalazi onaj isti list koji je tako uporno opisivan na prvih pedesetak stranica i sada slijedi opis tog istog lista, ovaj puta otpalog s grana… O jebem ti mater i listu! Jebem ti sve lišće ovoga svijeta! Mrzim ih, mrzim, sve ih mrzim…! Mrzim prirodu, drveće, jesen, sve mrzim. I Fudžijamu mrzim, naročito!

Na otprilike dvjestotoj stranici knjige započinje velika kriza. Više nikakve pozitivne kritike romana koje sam pročitao po novinama ne pomažu. Ne pomaže ni mrtvi prijatelji sa svojim moralnim savjetima o cjelovitom konzumiranju umjetnosti poslanim iz onostranog svijeta. Frižider je uglavnom ispražnjen i nemam novih ideja kako napraviti spasonosnu pauzu barem između svakih desetak pročitanih stranica. Jedina ideja koja mi pada na pamet je samoubojstvo.

Nalazimo se sada na, otprilike, dvije stotine i tridesetoj stranici. Još sedamdeset mi je ostalo. Borba je velika. Hoću li izdržati torturu ili ću priznati poraz? Jebem ti Fudžijamu, Japance i Hitlera…

Razmišljam grčevito. Ako sada odustanem, ja sam jedna obična ništarija. Ja ne zaslužujem da živim! Da, ovaj roman je skroz besmislen, ali što je tu novo? Sve je besmisleno! Život nema smisla, ljudi nemaju smisla, a naročito nemaju smisla knjige! Ne samo ova. Sve knjige nemaju smisla! Život je patnja i bol, a ovo književno (ne)djelo to zorno pokazuje!

Slijedi nekoliko bacanja knjige u zid.

Potom se sjećam svog djetinjstva. To je razdoblje kada ništa nisam morao pa ni čitati glupave dosadne knjižurde. Onda razmislim. To nije istina! Kada sam bio mali, stalno sam nešto morao. Prati ruke prije jela, čitati lektiru, pisati domaće zadaće, ići s roditeljima u super dosadne posjete rođacima. Morao sam jesti voće i piti topli čaj od kamilice kad bih imao upalu grla. Moje djetinjstvo je bilo pakao! U mom životu, odonda se ništa nije promijenilo… Cijeli život nešto moram. Odvratno, sve je oko mene oduvijek bilo nepodnošljivo odvratno…

Sada sam na dvjesto i šezdesetoj stranici dosadne knjige. Svi moji razlozi da dovršim čitanje ovog romana su iscrpljeni. Nije pomoglo niti to da sam saznao kako je u međuvremenu ovaj naslov dobio uglednu izdavačku nagradu za roman godine. Prevodi se na šesnaest jezika (ima li nekog tko to može spriječiti, zaboga!) i ja se nalazim pred ultimativnim izborom – nastaviti čitati do kraja ili skočiti s trećeg kata. Rezultat će biti isti kao da sam pročitao dosadnu knjigu do kraja. Dakle, ja naprosto nemam izbora!

Slova koja dalje prolazim više nemaju nikakvog smisla (imaju donekle – u romanu je naime došlo proljeće i na jednom drvetu opet izrasta novi list a jebeni pisac ima potrebu opisati na desetke stranica kako taj novi list raste – pička ti materina, i tebi, i tvom usranom listu!). Slova knjige postaju iskešena čudovišta s ogromnim zubima što me žderu i žderu. Čitanje postaje ultimativno mučenje… I sve oko mene je samo smrt!

Ja sam smrt!

Dižem dosadnu knjigu koja se ne da čitati visoko gore. Promatram je jedno vrijeme. Ona je moj neprijatelj. Prokleti mučitelj svakog atoma u mome tijelu. Vrtim je u ruci, vrtim i vrtim a onda potpuno ravnodušno bacam kroz prozor. Nek se neka druga budala penje na Fudžijamu!

Riješio sam se gada. Proživljavam prosvjetljenje. Riješio sam se zla. Ja sam sada novi čovjek s pročišćenim čakrama.

Sve sada ima smisla.

Svijet je iznenada dobio boje.

Ali to je knjiga iz knjižnice!

Jurim dolje niz stube. Izlijećem van. Tražim knjigu pogledom. Ugledam je nasred ceste tren prije nego ogroman šleper pređe preko njezinih stranica. Istrčavam na cestu i spašavam preostale raskupusane listove. Dobro je. Spasio sam zadnjih pedesetak stranica. Točno onih pedeset koje nisam pročitao. Ne znam kako ću za par dana objasniti ljudima u knjižnici kada budem vraćao knjigu što se desilo s ostatkom. Morat ću nešto dobro slagati. Ali mislit ću sutra o tome.

Vraćam se u stan i čitam dalje. Zlo je vječno! Od njega se ne može pobjeći…

Kako bih spriječio pojavljivanje neuroze, svaku sljedeću pročitanu stranicu cijepam na sitne dijelove. Osvećujem se tekstu zbog njegove dosade. Ova knjiga ne smije biti širena dalje i ja tom procesu moram pripomoći. Čak i u ovako divljačkom obliku.

Približavam se kraju čitanja nepodnošljivo dosadne knjige, najdosadnije knjige napisane u ljudskoj povijesti. Još desetak stranica me dijeli od kraja. Osjećam se kao Bog. Ako sam izdržao do ovdje, ja ću živjeti vječno. Ni poplava ni potres mi više ništa ne mogu. Kada na planetu Zemlju padne smrtonosni meteor koji će poubijati cjelokupnu ljudsku populaciju, ja ću jedini ostati živ. To je sada potpuno jasno.

I evo me na posljednjoj stranici. Posljednjoj stranici, doslovce.

Držim slavodobitno u ruci papir na kojem se u donjem desnom uglu ponosno kočoperi brojka tri stotine. Sa završetkom najdosadnije romana koji sam u životu pročitao, završava i priča o proljetnom listu. Ali to je nebitno. Izdržao sam. Popeo sam se na Fudžijamu. Ja sam sada dio nacionalne kulture, ja znam, ja sam u toku, ja sam dio obrazovane populacije. Ja nisam seljačina. Snob jesam al seljačina nikako!

Mozak me boli. Čitam zadnje slovo najdosadnije knjige koju sam pročitao u životu. To je slovo “t”. Pa cijepam pročitanu stranicu na sitne komadiće i stavljam u usta te dugo žvačem.

Moj pokojni prijatelj imao je pravo. Slovo “t” na kraju mi je sve razjasnilo. “T”, jebote. Jedno izvanserijsko slovo “t”, najvažnije slovo “t” ikada, u mome životu…