Knjige koje ostavimo ne dovršivši ih, ipak nas vrebaju. Zovu nas natrag k sebi vlastitim prizivom savjesti. Ponekad, samo ponekad, upale neki trikovi…

Inače imam vlastitu tehniku- odložim knjigu na nego vrijeme, odlučna da je u jednom -prikladnijem/smirenijem/zrelijem/površnijem trenutku svog života završim kako treba.
Apsolutni šampion odlaganja (osjećam laganu paniku spremajući se napisati ime knjige i autora; što to govori o meni, nije u redu pljuvati nešto samo zato što JA nisam u stanju prožvakati štivo; možda bih sve shvatila da sam završila faks; možda bi mi u zadnjoj godini netko objasnio -ne što je pisac htio reći, nego zašto je to morao reći na takav besmisleno pretenciozan način; možda ću jednog dana sama od sebe sazreti dovoljno da pročitam do kraja- i zato knjigu uvijek pristojno vraćam u ormar, kraj dvije tematske,ali čitljivije,sestre) je ‘Iznenada gromada ponora,Sade’ Annie Le Brun.
Trebala sam sve shvatiti po naslovu, još u knjižari.
Ali imala sam osamnaest godina,i htjelo mi se pročitati nešto smisleno o Sadeu. Ima i gorih mladalačkih grešaka.
Počela sam entuzijastično, uvjerena da će nečitljivost proći sama od sebe kad se naviknem na stil. Prošla je-zamjenila ju je iritacija. Odložila sam knjigu na par dana. Pokušala ponovo. Iritacija se sada javila gotovo odmah.
Zaključila sam da trebam napraviti dužu pauzu.
Par tjedana postalo je par mjeseci,a onda sam naletjela na knjigu prilikom traženja nečeg drugog. Pokušala ponovo. Odložila. Pokušala. Vratila u ormar do neke bolje prilike. Pokušala. Otišla u rat. Pokušala ponovo po povratku. Otišla u Amsterdam. Odlučila ostati u Amsterdamu,iz Hrvatske ponjevši samo desetak najbitnijih knjiga (ne, ova nije bila među njima).

Emigracija je problem riješila sasvim dobro-slijedećih dvadesetak godina na knjigu sam sasvim zaboravila. A onda sam je pronašla u roditeljskom stanu u kojem sam odsjela na dan-dva prije odlaska na more. Ponijela sam je sa sobom- moj drugi trik za dovršavanje nečitljivih knjiga je odlazak na more s njima kao jedinom literaturom (najbolje u mala primorska mjesta bez knjižara). Obično se nakon par dana toliko zaželim čitanja da sam spremna konzumirati bilo što.
Jer karma ima sumnjiv smisao za humor, to sam se ljeto u trideset i osmoj godini našla na Rabu u hotelskoj sobi sa svojom prvom ljubavi. I Annie Le Brun. Bilo je prošlo točno dvadeset godina i od naše veze,i od kupovine knjige. Ku’ćeš više simbolike!
On je čitao Novi Zavjet, ja sam pokušavala provariti gromadu ponora.
U dvije decenije nismo se makli s mjesta.

Knjigu sam ponjela sa sobom u Amsterdam.
Avionska karta utaknuta u knigu na stranici 145 (prešla sam polovicu!)
svjedoči o pokušaju čitanja u avionu (treći trik za čitanje nečitljivog- čitanje za vrijeme putovanja.)
Iscrpljena ljetnim pokušajima odmah sam je smjestila na policu, između jednako pretenciozne feminističke studije o moći i parodiji kod Sadea, i ‘Filozofije u budoaru’ samog Sadea. Izgledalo je prilično moćno.

Deset godina kasnije,ovaj članak probudio je grižu savjesti. F**k! Annie! Pa valjda sam u stanju pročitati jednu knjigu! Probila sam se kroz prokleti ‘Sein und Zeit’, neće me valjda Annie baciti na koljena!
Izvadila sam knjigu iz ormara i stavila je na stol.
A onda shvatila da je Kraljev rođendan i da stvarno moram krenuti od kuće prije nego što se svi ulični prodavači vrate kućama a grad napuni pijanim partijanerima.
Ostavila sam knjigu na stolu da je ne zaboravim dovršiti kad se vratim.

P.s. U moju obranu- nemam nikakvih problema s knjigama u kojima se ništa ne događa. Dvadeset strana opisa nove haljine vojvotkinje de Guermantes ili desetak strana o sjeckanju norveškog smeđeg sira- I’m your man!