Piše: Marijan Grakalić

Slike aktova Hrvoja Marka Peruzovića imaju namjeru da mijenjaju nama poznate oblike i vizije daleko dublje nego neka možebitno dramatična konstrukcija upućena ili predstavljena kao tijelo. Crtež uzoran, utonuo u žegu podneblja kojemu je krv i tijelo važna potka zajedničkog sjećanja, prošaran je bojama koje zamjenjujući sjene istodobno bez oklijevanja odaju ton raspoloženja erotske svjetovnosti. Enigmatika tijela tu nije nikakav romantični čar koji bi trebao zamijeniti svu prešutnu gorčina ljudske golotinje. Nasuprot tome, gotovo homo erotična nakana podsjeća na sliku Dorijana Greja u kojima ljubičasta, plava ili ružičasta nagost neočekivano zadobiva svojstvo neposrednosti koja nas uvodi u estetski doživljaj.

Kompleksna simboličnost, izoštreni crtež, očišćena tekstura, spoznajna kompozicije slike, taktilna imanentnost predodžbe i geometrizam proporcija uz često potamnjeli obzor naslikani su prikazi od sentimentalnih predodžbi ogoljenga erosa ili onog što će mu po kozmičkim zakonitostima prije ili kasnije pripasti. Slikarska studija tijela kod Peruzovića predstavlja i nadahnuće i podsjetnik na svojstvo tijela koje nije tek nesvijesno biće već je i temelj one prvobitne šokantnosti koja ne trpi nikakvu zbunjenost. Dijakroničnost erotskog shvaćena je onako kako postoji, uvijek prisutna u prolaznom. Ocrtava i rastače, ponekad čvrstim i izraženim figuracijama a ponekad u otisku boja naglašenom zato da se potvrdi smisao tjelesnog.

Melankolija erosa nas ovdje pozdravlja gotovo mitskom snagom za koju možemo biti sigurni da ne pripada nikom drugom. Samo nama utonulim u slikarevo djelo u kojem je tijelo izraženo zajedno s uspomenama iz starih kronika u kojima je erotičnost bića s rogovima ili krilima u svojstvu jedne prekrivene igre u kojima jedan dio one dorijangrejovske estetike muklo podnosi zvuk i sjaj svjetlosti. Predpotopnost pak tu ima posve drugo značenje od onoga zašto se danas najčešće koristi, jer se korijeni erotičnosti istražuju u izvoru erotskog, najme u viziji Erosa kao starog platnoičarskog demon zavodljivosti. Ipak, Peruzoićeve slike ne zavode. Njihova je namjera bitnija i teži onom što je iza predvidljivog, iza običnog nacrta ili imenovanja. Radi se o mitopoetici koja ne priznaje i ne želi prekid s primordijalnim izvorom. Baš poput ideje slike Dorijana Greja.

(Izložba se otvara u petak, 3. maja u 20.00 sati u Cinkušu, Mletačka 9., na Gornjem gradu.)