Pravo da vam kažem, baš me briga što u onom neprimjerenom spotu govore kako dugoročna održivost mirovinskoga sustava nije moguća, ukoliko se ne produži radni vijek. Jer upravo to, a ne sramotna prepucavanja oko svega i svačega, i jest zadaća vlade, i to jedna od najvažnijih! Vlada mora izmisliti način i djelovati u smjeru otvaranja radnih mjesta, podizanja privrede i poboljšanja kvalitete života građana. Oni upravo zbog toga i jesu tu, da se time bave i da takve stvari rješavaju! Smatram najgorim licemjerjem tvrditi da su mirovinski fondovi neodrživi a s druge više nego obilato dijeliti privilegirane mirovine, i one “boračke” što bi rekla moja baba, a ja za njom ponavljam, jer ništa se pod milimbogom na ovim prostorima promijenilo nije, pa su u punoj snazi umirovljeni i mnogi koji ratišta nikada vidjeli nisu.
Zatim, ima obilato za nabavku vojnih aviona, ima za obnovu vladinoga voznoga parka, ima za agencije za koje se ne zna čemu točno služe, ima za cijeli glomazni državni aparat, za besmisleno premještanje ureda predsjednice. Ukratko, ima za sve, što vladajućima osigurava biračko tijelo. Drugi neka crknu. To je poruka koju ja dobivam iz našeg Sabora, dok ih gledam onako bahate i ogrezle u luksuzu, kako se valjaju u aferama.
Za svoje mirovine, oni su se jako dobro pobrinuli.

Sve naše podjele, pa i one ideološke koje se čine najdubljima, i nepremostivima, zapravo su samo socijalne. Ekipa koja je na vlasti (a mi nemamo političke stranke nego interesne skupine), koja posjeduje privilegije, novac, moć i medije, svoje pozicije ne želi izgubiti nego učvrstiti. A za to nema lakšeg i efikasnijeg načina nego što su populističke ideologije, jer one sjajno odvlače pažnju od love, koja je uvijek pitanje svih pitanja.

Neki sam dan bacila oko na intervju u kojem jedna glumica govori kako ne razumije “ljude koji štrajkaju što idu u mirovinu sa 67. godina, a ona bi bila presretna da je u radnom odnosu u kazalištu barem do 70. godine.”
E, pa i ja bih bila presretna da mogu raditi, i to ne samo do 70. nego i dulje, ali to nikad ne bih izgovorila jer razumijem da posao slikarice nipošto nije isto što i posao medicinske sestre, frizerke, blagajnice, sobarice, nastavnice, servirke. Kod fizički i psihički zahtjevnih poslova tijelo u 67. godini jednostavno ne može iznijeti teret.
A ja slikati i pisati mogu i u osamdesetoj, ako me zdravlje posluži.

Nisam neupućena, pratim zbivanja i znam da su mirovinski fondovi ugroženi i u zemljama razvijenijim i stabilnijima od naše. I sindikatima bih imala puno toga prigovoriti. I znam da je realno da već u skoroj budućnosti ti fondovi budu sasvim iscrpljeni, nastavi li nas vlada voditi smjerom kao dosad. Svejedno, prijedlog o produženju radnog staža u zemlji kao što je naša smatram besramnim i bezobraznim, jer govori što vlada misli o nama, građanima.

Kad krene požar, vatru treba gasiti odmah, a poslije ćemo filozofirati.
Stoga smatram potpuno deplasiranima govoriti o tome kako ne treba podržati sindikate jer su njihovi prijedlozi nerealni (kao, postoje bolji).
Treba se mobilizirati i usprotiviti, odmah i sad, treba podržati zahtjeve za referendum, a poslije možemo palamuditi, izmišljati načine i predlagati rješenja. O nama se radi, ako se ne pokrenemo, doista ćemo s posla na groblje! To je bit cijele priče! Jer prema trenutnoj logici, moja majka koja je počela raditi u svojoj osamnaestoj godini, a umrla je u šezdeset i trećoj, “dugovala” bi državi još četiri godina rada, a i sa šezdeset je već bila izrađena i premorena.

PS. I da ovo ne bi bile samo prazne rečenice, reći ću da smo još prvi dan odvukli guzice do prvog štanda, i potpisom podržali akciju!