Jučer i danas puhao je jak vjetar. Onaj koji zaista puše s neba; mrk i radostan. Vjetar koji sve živo svija, nosi i čupa. A onda, nakon lepeta i krika, nestaje u svoj mir i ne vidiš mu potiljka ni peta, ne vidiš mu ta lijepa leđa koja su nosila terete grana, ljudi, stupova. I mnogi se potajno oluji i vjetru raduju – propuhat će ih, zanijeti – unatoč opasnosti i silovitosti. Vjetar podsjeća na duh, na pravu ljubav, na strast istine. A neki važni ljudi nemaju ni ćuh vjetra u sebi. Ne svijaju se.
Neki su ljudi nepokretni u svojoj monumentalnosti. Dok poput oca svomu sinu pričaju znancima o sebi, nalik su stropu unaprijed izgorjele biblioteke, najvišim krovovima zgrada tajnih bratstava. Velegradskim kupolama. Nisu na zemlji, ne idu na rođendane, vjenčanja; samo na komemoracije, sprovode. I ne poznaju grešku, lapsus. Ili trag pudera, mrlju znoja, kap krvi na svili pidžame. Čini se da su neiskušani na razini elemenata, na razina tla i vode. Ne izlaze iz bogatih utvrda, otmjenih stanova među goli i prašni, gomoljasti svijet. Oni, rođeni sijedi i stari, žive u obliku mjernoga instrumenta u svojim kantovski omeđenim gradovima. Čudesno su vezani za obilan stol, ostarjelu majku i domovinu.
I kao da ne pulisiraju glađu i životom, nego tihim osipanjem pepela dogmi i kategrija; dok piju čaj umiju smišljati čudesne aksiome, aporije i kategorije. Zanimaju ih stara trijumfalna vrata, spomenici s vojskovođama, piramide i mumificiranje. Ne podnose nove i zamršene teorije, ni takvu kosu, a ni krugove koji su kvadrati. Ne, ne podnose vjetar.