Javna nam je scena prepuna skandala, krađe, lopovluka, etičkih prijetvornosti i laži onih koje smo izabrali da se brinu za opće dobro, moral i etiku u javnom djelovanju. Javno ponašanje se podrazumijeva i kao pravo, ili možda tek mogućnost, da takvo bude i privatno. A u privatnom ne razlikujemo upravljanje, gazdovanje od slobodne volje da nečim raspolažemo i time upravljamo manirom dobrog gospodara. Zar ćemo za svaki neuspjeh tražiti opravdanje u tome što još uvijek to javno (ne)dobro nije privatizirano?

Možemo li i sami svoju privatnost privatizirati? Možemo, ali izvjestan je to put prema vlastitom urušavanju, gubitku identiteta i izlaganju intimnog javnosti – znanima i neznanima – čije reakcije su nepredvidive. Od nečeg nastaje ništa, od materije nastaje pepeo. I ono što se događa na javnoj sceni prenosi se u našu privatnost – u naš odnos prema drugima, tim prijenosom često i ne možemo upravljati.

Strah nas je razmišljati o načinu komuniciranja s okolinom, jer to znači propitivanje vlastitog morala, etike, načela odgoja, filozofije života, uopće svjetonazora.

Cijeli svoj radni vijek, i prije toga dvadeset i nešto godina sjedeći u školskoj klupi izlizanih hlača na dupetu, trudio sam razumjeti zašto se različito odnosimo prema svojem, vlastitom za razliku od općeg, javnog, zajedničkog – u stvari našeg. I jedan autor koji se na znanstvenoj razini bavi pojmovima „posrnulo, posrnuće, slabo, slabost“ složio se i dokazao da uspješnost nije ovisna o vlasništvu već o onome tko i kako upravlja. Jednako se to odnosi na imovinu, poduzeća, prirodne resurse, okoliš, osobnu imovinu, ali i na upravljanje vlasništvom, državom, pa i nad tuđim ili pak vlastitim životom. Odnos privatnog i javnog/općeg/zajedničkog/zadrugarskog/komunalnog je puno složeniji i nije ga moguće ukratko razložiti.

Moral, jedini moral je vjerovati u svoj dar, svoju priču, misiju, ostalo su nakupine odgoja, poznavanja prirode i društva i psihologije mase/krda/stada/jata koji ostaju i žive u nama kao faktori koji više ili manje utječe na naše stavove. Moral je istjerati svoj talent do posljednjeg daha, nahraniti ostatak života barem jednim satom punoće i slobode. Jednim, kratkim satom ludila i veselja – s jednom bitnom i ostvarenom pretpostavkom – granice naše neupitne slobode završavaju tamo gdje počinje sloboda drugih. I onda sat, dan, tjedan, mjesec ili godina, bivstvuju kao desetljeća.

Zašto onda sami sebi oduzimamo i taj sat užitka, umjesto da ga nastojimo pretvoriti u dane, mjesece i godine? Vrijeme je jedino što se broji, računa i oduzima od konačnog zbroja nazvanog život. I na kraju zbroj ne čini gomila uspješnog, već još više ono što smo propustili. Nadoknade nema, druga se prilika rijetko ukazuje. Suština je u svjesnom, ponekad i hrabrom odabiru ugodnog, lijepog, strastvenog, onog što nam je duhovni i tjelesni užitak.

Obično te činjenice osvijestimo kad više nemamo temeljne snage za promjenu, dok drugi mijenjaju, određuju i usmjeravaju naš život. Potrebno je tako malo da od neznatnog, neuočljivog događaja, detalja naoko beznačajnim, učinimo zadovoljstvo sebi i drugima. I da se osjećamo dobro i ispunjeno, a istodobno nikome ne štetimo