Ostali su samo fragmenti – 
ali takvi da mogu sačinjavati kopču ...
Barac, Bijeg od knjige

Sto još godina trajat ima.
Brecht, Majka Hrabrost

I.

Pamtiti ratno iskustvo za preživjele znači pamtiti slike. Te su slike često bezimene. Tko ih pamti obično nije tada imao ni vremena ni prilike doznati kako se sve nazivaju prostori po kojima se kretao. U tim je prostorima bio stranac, nikada prije nije njima prolazio. I rijetko je tada susretao domaće stanovništvo koje bi ga uputilo, navelo mu kako se neka šuma, neka visoravan ili gorski prijevoj nazivaju. Bezimena je, na primjer, slika jednog visokog stabla jele. Deblo joj je toliko široko da ga odrastao čovjek može rukama obuhvatiti a da se vršci njegovih prstiju ipak ne dodiruju. Jela ima meko drvo, nije poput bukve, ali čini se kao da se cijeli čovjek može iza nje sakriti i zaštititi. A ipak nije tako. S jedne strane debla na drugu, u svojem najširem dijelu, vidljiv je ulazni i izlazni trag ispaljena hitca. Vjerojatno strojnica s tenkovske kupole. Bezimena je i slika okrvavljenog tijela na nosilima. Raspitivati se tada tko je na nosilima značilo je samo gubiti vrijeme, vrlo dragocjeno vrijeme. Bilo je tada prečeg posla. Sjesti za upravljač vozila, ubaciti u brzinu i pomakniti ga, s još otvorenim stražnjim vratima, kako ne bi smetao drugim vozilima i drugim okrvavljenim nosilima što tek trebaju doći. Nije bilo vremena za drugo. Bezimene su isto tako i figure onih udaljenih, s druge strane, promatranih s pomoću dalekozora ili optičkih nišanskih naprava.

Dvojica su, hodaju cestom duž sela, govori glas pogledu dok pogled promatra uvećanu sliku preko koje prelazi jedna vodoravna i jedna okomita crta. Dovoljan je lagan trzaj kažiprsta i jednog više nema. Odlazi pod zemlju.

Pamtiti i pripovijedati: idealno bi bilo to tada rasprostrijeti po kakvom stolu kao da je zemljopisna karta nekog carstva kojeg više nema. Napravljena u razmjeru jedan naprema jedan i na kojoj je ucrtan svaki detalj, svako stablo, svaki kamen. Na kojoj ništa nije izostavljeno. Ali kao što tada nije što i sada tako ni proživljeno nije što i upamćeno. Uz to, što s meterološkim pojavama i detaljima poput snježnih pahulja – jer i one, valjda, ulaze u to jedan naprema jedan – koje su se u nekom trenutku rasprostrle tim bivšim carstvom, pronašle svoje mjesto u njemu a zatim nestale? Kartograf bi, međutim, morao u nju ubilježiti i one pojave koje carstvu ne daju preko noći skončati pa ono svoje postojanje ne mjeri glatkom smjenom godišnjih doba nego “nazubljenim” vremenom. Ljude i povijest. Prije ili kasnije kartograf je prinuđen priznati kako u svojem nastojanju da postojanje izjednači s vidljivim grebe tek po površini i kako ponekad postojanja – jer nazubljena su vremena – mogu to i biti jedino tako što pronalaze načine da se skrivaju pred tuđim pogledom. Da ostanu nevidljiva. Bolje: neuočljiva!

“Možda tri metra ispod zemlje leže ostaci tvrđave koju su razorili barbari, prepuni kostiju ljudi koji su vjerovali da će iza visokih zidina pronaći sigurnost. […] Kako ću to ikada znati? Rujući poput zeca? […] Potom sam stvarao drukčije kombinacije pretpostavljajući kako bi ono što sam prije smatrao slovima neke abecede moglo biti dijelovima slike koja će mi se ukazati pred očima ako naiđem na pravi raspored dijelova”.

Pa ipak, nije tu riječ o nečemu neutješnom i uzaludnom; zupčanicima je pripovijedanja potrebna ona figura koju jedna drevna himna, posvećena božanskoj Kori i nastala u vrijeme kada s pričom započinje i pamćenje pripovjedača, naziva pozemljarom, bićem koje hoda po zemlji, po tlu kakvog carstva. Pripovijedanje se njoj obraća, nudi joj svoj dar. Što je vrijedno pamćenja, vrijedno je i pripovijedanja.

Viribus unitis: “Prvo čuvajte svoju glavu, a onda onih odmah do vas. Ako dođe do frke, oni će vam prvi pomoći, prije negoli prava pomoć stigne”.

U ratnom iskustvu važni su i zvukovi. Jednako tako i tišine. Kada nakon dugotrajne tišine hitac ili dva proparaju zrak ponad glava, tada taj zvuk kao da poručuje: “Ostani tu gdje jesi, ako hoćeš krenuti naprijed, znaj što te čeka!”. Ili kada se tijekom gluhog doba noći, negdje u rovu pored šumskog puta, oglasi udaljena potmula detonacija, tada se i misao oglasi: “Mora da je neka životinja krenula u potragu za hranom”. Zvuk je u ratnim okolnostima ponekad takav da postaje zamalo opipljiv. Ne moraju to biti zaglušujuće eksplozije izbliza. Tada je vladalo jedno od nebrojenih primirja, ali redovito nepoštivano, a ni naša postrojba nije imala ofanzivne zadatke. Trebali smo još u pozadini zadržati proboj do komunikacija.

Zvuk postaje u ratu zamalo opipljiv dok još drugu stranu niste uspjeli ni ugledati. Jednoga dana, bilo je to siječnja ili veljače, možda ipak veljače, moja je postrojba bila u redovnoj ophodnji. Dan lijep i sunčan, oko podneva. Unatoč godišnjem dobu, nigdje u blizini snijega, sve je izgledalo i zvučalo uobičajeno. Da nije bilo nas u maskirnim uniformama s oružjem u rukama, a imali smo samo lake strojnice i one tzv. tandžare koje vuku podrijetlo još iz Drugog svjetskog rata, netko bi sa strane pomislio kako je mirnodopsko vrijeme, a mi skupina izletnika. Ili ljubitelja adrenalinskih sportova. S druge strane odjednom tenk. Šuma je gusta, na neravnom terenu i tenk se ne vidi. Ne otvara vatru jer ni oni unutar njega ne vide nas, a vjerojatno ni ne znaju da smo tu u blizinu, udaljeni kojih stotinjak metara. Tenk je nevidljiv, ali proizvodi takvu tutnjavu da stvara dojam kako se zrak oko nas počinje tresti, kako počinje podrhtavati. Tlo podrhtava, ali podrhtava i zrak. Čini se nešto nemoguće jer zrak ne podrhtava, ali ipak je zrak tada – podrhtavao. I mi nismo imali ničega čime bismo, da je krenuo prema nama, zaustavili njegovo napredovanje. Vatru ne bi zaustavila ni ona bezimena jela, koliko god joj deblo bilo široko.

“Bože, zašto sam se ovdje morao roditi?”, zanovijeta netko na visoravni s koje se vide položaji na drugoj strani dok mu se crte lica počinju podizati. “I zašto, kad im je već toliko stalo, ne dođu ovdje i zamijene me?”.

Nakon ratnog iskustva prijatelji, poznanici pa i obični znatiželjnici znali bi upitati: “Pa, kako je bilo?”. (Drugi su, brojniji i mudriji, izbjegavali svaki razgovor o tome.) Najustrajniji i najznatiželjni bio je jedan kazališni redatelj čije se predstave već godinama odigravaju u bestežinskom stanju. Iako nije prošao ratište, iako na glasu da ga nijedna vojska svijeta nije uspjela unovačiti, u njegovoj reakciji bila je sadržana najtočnija usporedba tog iskustva: “Kao u Buzzatijevoj Tatarskoj pustinji”. Nije pogriješio, dobro je pogodio. Ono najvažnije moglo je otamo, iz lektire, biti poznato: protagonist odlazi u nepoznat i slabo naseljen kraj, daleko od gradske vreve, vode se ratne operacije, svako toliko stižu vijesti o nekim udaljenim i izoliranim okršajima, o broju ranjenih i poginulih, ali on sam ni na koji način ne sudjeluje u borbama. Zapravo, gotovo najvažnije. Giovanni Drogo, kako se zove Buzzatijev protagonist, tražio je sudjelovanje u borbama, neumorno slijedio njihove tragove i nikako se nije mirio što ga one uporno zaobilaze. Čim bi doznao da se negdje vodi kakav okršaj, zaputio bi se smjesta tamo, ali stizao bi uvijek prekasno. Vojnik na prvoj crti, a nijedan ispaljen hitac u živu metu.

Kratko po dolasku na ratno područje bili smo smješteni u mjesnoj školi a potom u vatrogasnom domu. U prvo vrijeme nismo odlazili na prvu crtu, udaljenu nekoliko kilometara. Možda zbog toga što je vladalo primirje, obustava neprijateljskih djelovanja. Pa ipak se pucalo. U zrak. Kratkim rafalima. Tko je u zaduženje dobio pušku, taj nije pucao. Samo oni s lakim strojnicama. Kao na televizijskim snimkama s Bliskog istoka gdje već desetljećima ne vlada mir. Oni koji su imali priliku upoznati Bejrut prije sukoba, poput mojega oca, govorili su da je to jedan od najljepših gradova na svijetu, “ljepši od Pariza”. Tamo su u ta vremena stotine raznih vrsta sireva stizale sa svih strana svijeta, svaki od njih sa svojim posebnim okusom, mirisom i imenom. A tu gdje smo se mi nalazili, sireva je bilo svega nekoliko vrsta, ako i toliko, i kao da su svi oni nosili jedno jedino ime – “domaći”. To je valjda trebalo biti dovoljno.

Mi nismo bili prva grupa na tom području. Prije našega dolaska tu su se u blizini vodile žestoke borbe i na putu do naše baze duž ceste lijepo su se mogle vidjeti izrešetane omanje obiteljske kuće i prometni znakovi na kojima su, od rupa, mjesna imena ostala jedva čitljiva. Neki od tih što su ranije sudjelovali u borbama ponekad bi nama još vatreno nekrštenima prenijeli, šturo i bez velikih priča, neka svoja iskustva. “Sve je dobro dok minobacačka mina fijuče, ali kada ona počinje gubiti dah i kada čuješ njeno frrr … frrr … frrr … onda više nije dobro.” Tu nikakva vatra na vatru ne pomaže, samo će u holivudskim filmovima junak pravodobno pogoditi opasnu napravu, prije negoli ona udari o tlo. I zato mi je tada bilo neobično što neki pucaju u zrak. Koga su htjeli pogoditi? Što su htjeli pogoditi? Nisam nikada tada našao vremena za upitati sebe ili njih zašto to uopće rade. Iako se druga strana nalazila izvan dometa hitaca, možda su se te noćne zvučne poruke “Ovdje smo, ne prilazite nam!” uspijevale probiti sve do njih.

“Pa bolje je da se ni ne miču iz te oštarije! Nitko ih još nije nikada vidio na prvoj crti, ali da se samo pojave, bilo bi puškaranja svakog dana. I mrtvih!”

Ono što u tzv. medijskoj slici rata često, prečesto, nedostaje jest pamćenje tišine. Tišina vlada dok se spuštamo kosinom do jednog napuštenog zaseoka na puškometu druge strane. Naredba je da ne razgovaramo i da se držimo razmaka od desetak metara. U slučaju da otvore vatru, bit će manje stadalih. Put do tih napuštenih kuća pokriven je visokim snijegom, a mi na toj bjelini i u zelenožutosmeđim maskirnim uniformama koje ističu tijela pod sobom umjesto da ih skrivaju, približavamo se i upinjemo svoje uši ne bismo li na vrijeme čuli ono “frrr … frrr … frrr”. Snijeg popušta pod čizmama, svako toliko neki od devet punih okvira s municijom udari o drugi, ali i dalje vlada tišina.

U ratnom iskustvu tišina stječe posebnu sposobnost. Kao da, postavši nekom vrstom osjetljive opne što se iz svojega središta širi po krajoliku, opipava svekoliki teren uokolo te još s udaljenosti presreće tuđe kretanje, nepoželjno i prijeteće. Ona je saveznik. Znao je to i onaj suborac koji se po završetku te akcije, iz samo njemu poznatog razloga, zaputio s noge na nogu prema drugoj strani, ravnim poljem prekrivenim kasnosiječanjskim snijegom. Satima su ga, sve dok nije pala noć, držali pod vatrom dok se gotovo cijelim tijelom stiskao u nesmrznutom  potoku. Za medijsku sliku rata ovakvo odsutstvo događaja, ovakav izostanak detonacija, krikova i smrti nema nikakvu vrijednost. Ona Coetzeeova gesta “Nitko me ne tuče, nitko me ne izgladnjuje, nitko ne pljuje po meni” iz Čekajući barbare trebalo je tada značiti: nisu mu htjeli oduzeti život, da jesu, učinili bi to odmah, još za dnevnog svjetla. Tišina je tada bila saveznik i onom suborcu, mlađem za koju godinu od mene, koji je nedavno postao otac; kratko nakon jutarnjeg umivanja drhtavom bi rukom, bez ijedne riječi upućene nama ostalima u sobi, mirogojčekom (jer drugoga valjda nije ni bilo) napunio čašu visoku koliko i okomito ispružen dlan te ju u dva ili tri poteza ispraznio u sebe.

Pamćenje tišine nije poput gledanja u mraku; to što ono želi sačuvati vrijeme je iščekivanja, vrijeme kada se posve obična i svakodnevna radnja kao što je to spuštanje stopala o tlo pokazuje odlučujućim, ponekad i bespovratnim. Pamtiti nju znači pamtiti nevidljivu opnu čiji muk govori samo jedno: još uvijek iznutra čuješ sebe.

Dvadesetak godina nakon ratnog iskustva televizijski je dnevnik prenio vijest o smrti nekih lovaca (možda krivolovaca, iz riječi reportera nije se to dalo jasno razabrati). Protupješačka mina. Televizijska je kamera prenijela sliku skromnih seoskih kuća smještenih na mjestu gdje se teren ravnog polja mijenja i započinje uspon. Eksplozija se dogodila nekih desetak metara poviše kuća, među stablima. Iz njih smo kasnog siječnja promatrali kako našeg suborca drže pod vatrom. Čistina prekrivena bjelinom snijega dijelila nas je od njega.

Na suborce je, jednog sivog popodneva, snažan dojam ostavio neki uglednik koji je došao posjetiti brigadu, onaj njezin dio koji se u tom trenutku nije nalazio na prvoj crti. Neslužben posjet, bez posebnog protokola. Običan susret hrabrog s hrabrima. Iz udaljenosti od petnaestak metara, možda dvadesetak, dalo se dobro vidjeti tu figuru. Prizor kao objenoške pobjegao iz Žmirićevog Blockbustera. Umjesto sakoa i kravate, maskirna uniforma od pete do glave, čizme, hlače, košulja – tek je izašao iz auta – i revolver u kožnoj futroli po desnom boku. Mi smo bili naoružani onim tandžarama, lakim strojnicama i ponekim puškomitraljezom, rijetko su se mogle vidjeti kratke cijevi, tek poneki tetejac. Pištolj. Ovo je, međutim, bio revolver, sličan onom inspektora Callahana, čija vatra, kažu, može zaustaviti slona u trku. Ali srebrne boje.

Najneobičniji jastuk na svijetu: borbeni ranac, onaj manji, što se nosi sprijeda, na prsima, s nekih desetak ručnih granata, crnih, s ulegnućima. Za cijelu smjenu na prvoj crti. Sigurnosne igle kao da govore: “Sklopi oči, možeš mirno spavati”. Rat je i stanje otupjelosti niskog intenziteta, bit će što će biti. Nikako: neka bude ono što mora biti. Premda, kažu, i toga ima.

“Idem i ja, ali ne s ovom puškom”. Oružje pobuđuje osjećaj moći, ali ovdje je sve puno stabala i prijevoja, u svakom trenutku netko s druge strane može iskočiti pred nas, otvoriti vatru i pokositi nekolicinu prije negoli trepnemo. Nije svako oružje za svaki teren. Ne otvara ono brešu jedino u drugome, još i prije toga oružje načinje napuklinu – manju ili veću – u onome tko ga drži u ruci, nosi sa sobom i ne odvaja se ni trenutka od njega.

Nakon eksplozije vozač kamiona Vlado ostao je, kažu, bez cijelog dijela tijela ispod pojasa, a Sandro, zapovjednik voda, gotovo se udvostručio jer se, kažu i to, voda u tkivu tijela pomakla pod silinom nastalog zračnog vala. Posjetili smo ga u bolnici. Površinske rane bile su uočljive, ali još uočljivija bila je ta nikada prije viđena podbuhlost tijela. Naravno, prije posjeta Sandru otišli smo na mjesto okršaja. Zapravo, do okršaja nije ni došlo, bio je to jednostran napad, osveta za približavanje položajima napadača nekoliko dana ranije. Kamion nije bio vojni, na sebi je imao jasno uočljive oznake vlasništva trgovačkog društva. Njegova cerada žarko narančaste boje morala se posve jasno vidjeti iz položaja zasjede, negdje u blizini, među gusto razmještenim stablima bukve i jele. Kamion je ostao bez prednjeg podvozja, nagnut u smjeru kretanja i kabine uronjene u šumski put. Samo je bespomoćno istresao sadržaj svoje utrobe: spremnike motornog ulja, izolirne trake i rezervne električne instalacije. Unutra, u stražnjem sanduku, nalazili su se porazbacani borbeni ranci, poneki pokrivač i šatorsko krilo, kartonske kutije s pedesetgramskim pakiranjem čokolade Runolist. U trenutku kad smo stigli do kamiona tragova je krvi, zbog nagiba vozila, bilo tek tu i tamo, najveći je dio nekako već iscurio iz sanduka i ostao ležati po snijegu.

Prilikom dogovora za sprovod zapovjednik mi nije naredio, nego je zamolio, skrušeno i utučeno, da održim prigodan govor. Nakon sprovoda, u autobusu, na povratku sa suborcima u bazu: Ovo je prvi put, ali i zadnji put, da držim ovakav govor. Nikada više! Zna li itko koliko je njih, i prije i poslije, izgovorilo takve ili slične riječi? Vlado je bio vozač koji je tim kamionom prevozio našu manju skupinu na prvu crtu i vrlo je vjerojatno da on nije nikada dobio u zaduženje oružje, ni pušku ni laku strojnicu, pa ni pištolj, ono bi mu u kabini kamiona samo smetalo. Vrlo je vjerojatno da se od lokalnog stanovništva i civila razlikovao jedino po tome što je nosio uniformu.

Dva sjećanja tada na vojsku u mirnodopskim vremenima, ranih 80-ih, i glasove onih koje je povijest proglasila poraženima: Prvo: “Za koji nogometni klub ti navijaš?”, trčali su dječaci za sivomaslinastim dajčevima i ispitivali one koji su sjedili u tovarnom sanduku kamiona, kandidate za polaganje C i E vozačke kategorije. Prefrigano tražili od njih da se identificiraju, da otkriju jesu li potencijalni neprijatelji. I drugo, odvojeno od prvoga: “Svako toliko, u večernjim satima, začuje se rafal, s obronka planine”, a u njezinom podnožju, nedaleko grada gdje je nekada davno stolovao suveren, ukopana skladišta, zaštićena od napada iz zraka, s nepreglednim tonama i tonama vojnog materijala, uredno zapakiranog i spremnog za upotrebu. A jedno i drugo, međusobno kilometrima udaljeno, golet i kamenjar. Pasivan kraj, barem tako kažu.

(Cjelovita verzija teksta objavljena je u časopisu Forum 4–6/2018.)