U 4. 30, Shmuel Rabinovitch, rabin Zapadnog zida i Svetih mjesta, budi se kako bi započeo svoj dnevni ritual molitve, čitanje Tore. Korača kroz Židovsku četvrt ka Zidu, koji nikad nije zatvoren, njegov divovski herodovski tesani kamen blista u mraku.

Židovi se mole po cijeli dan i cijelu noć.

Četrdesetogodišnji rabin, potomak ruskih doseljenika koji su u Jeruzalem došli prije sedam generacija, potiče iz obitelji iz dvorova Gerrer i Lubavitcher.

Otac sedmoro djece, bradat i plavokos, s naočarama, u crnom odijelu i s jarmulkom, korača kroz Židovsku četvrt, bez obzira na to da li je hladno ili toplo, da li pada kiša ili snijeg, sve dok ne ugleda Zid Heroda Velikog kako se uzdiže pred njim. Svaki put „srce mu preskoči“ dok se približava „najvećoj sinagogi na svijetu”. Ne postoji ovozemaljski način da se opiše osobna povezanost s tim kamenjen. To je duhovna veza“.

Visoko iznad Herodovog kamenja nalazi se Kupola na stijeni i džamija Al Aqsa, koju Židovi zovu Planina božje kuće, ali „mjesta ima za sve nas“, kaže rabin koji odlučno odbija bilo kakvo prisvajanje Brda hrama.

„Jednoga dana Bog će možda obnoviti Hram – ali nije na ljudima da se miješaju u to. To se tiče isključivo Boga.“

Kao rabin, zadužen je da vodi računa o čistoći Zida: pukotine između kamenja ispunjene su porukama vjernika. Dvaput godišnje – pred Pesah i Roš Hašanu – poruke se vade; smatraju se toliko svetima, da ih on zakopava na Maslinskoj gori.

Kad stigne pred Zid, sunce se pomalja, a tamo se već moli oko 700 Židova, uvijek ista grupa – minjan – koja stoji na istom mjestu ispred Zida:

„Važno je slijediti rituale kako bi se čovjek mogao usredotočiti na molitve.“

Ali rabin ne pozdravlja minjan, može im klimnuti glavom, ali nema razgovora – „prve riječi biće upućene Bogu“ – dok oko ruke obmotava tefilin. Izgovara jutarnju molitvu, šaharit, koja se završava riječima:

„Bog blagoslovio narod mirom.“

Tek tada se kako treba pozdravlja s prijateljima. Dan kod Zida je počeo.

Malo prije četiri ujutro, upravo dok rabin Rabinovitch ustaje u Židovskoj četvrti, u naselju Sheikh Jarrah kamenčić je okrznuo prozor Vajjija el Nusaybe.

Kad Vajji otvori vrata, osamdesetogodišnji Hadeed al Juddeh pruža mu težak srednjovjekovni ključ dug trideset centimetara. Šezdesetogodišnji Nusayba, potomak jedne od najvećih jeruzalemskih Obitelji, već je obukao odijelo i stavio kravatu i žustro se, kroz Damasku kapiju, uputio ka Crkvi Svetog groba.

Nusayba, koji je više od dvadeset pet godina čuvar Svetog groba, stiže točno u 4.00 i lupa na drevna visoka vrata na Melisandinom romanskom pročelju.

Unutar Crkve, koju je prethodne večeri zatvorio točno u 20.00, crkvenjaci grčke, latinske i armenske crkve već su se dogovorili tko će tog dana otvoriti vrata.

Svećenici tri glavne vjerske grupe noć su proveli u veselom druženju i ritualnoj molitvi. U dva poslije ponoći, glavna pravoslavna vjerska grupa, oni koji su prvi u svemu, započinje svoju službu, šest svećenika raspoređenih oko Groba pjevaju na grčkom prije nego što prepuste mjesto Armencima i njihovoj službi badarak na armenskom, koja počinje upravo u trenutku kad se otvara vrata; katolici svoju priliku dovijaju oko šest ujutro. U međuvremenu, i sve ostale vjerske grupe drže svoje jutarnje službe. Dopušteno je da samo jedan Kopt ostane preko noći u crkvi, ali on se moli sam na drevnom koptskom egipatskom.

Kad se vrata otvore, Etiopljani, u svom manastiru na krovu Crkve Svetog groba i Kapeli Svetog arhanđela Mihajla, čiji se ulaz nalazi desno od glavnih vrata, počinju pjevati na amharskom, a njihova služba toliko je duga da se moraju oslanjati o pastirske štapove naslagane u njihovim crkvama, spremne da pruže oslonac umornim vjernicima. Noću Crkva odjekuje od milozvučnog brujanja i pjevanja na mnogim jezicima, kao kamena šuma u kojoj mnoge vrste ptica pjevaju svaka svoj pjev. To je Jeruzalem i Nusayba nikad ne zna što će se dogoditi:

„Znam da tisuće njih zavise od mene i zabrinem se ako ne mogu otključati, ili ako nešto pođe naopako. Prvi put sam otključao ta vrata kad mi je bilo petnaest godina i mislio sam da je to zabavno, ali sad shvaćam da je to ozbiljna stvar.“

Bilo da je rat ili mir, on vrata mora otključati, i kaže kako je njegov otac često spavao u predvorju Crkve, za svaki slučaj.

Ipak, Nusayba zna da će nekoliko puta godišnje vjerojatno izbiti tuča među svećenicima. Čak i u dvadeset prvom vijeku, svećenici lutaju između slučajne pristojnosti, rođene iz uglađenosti i dosade dugih noći u Crkvi, i duboke povijesne mržnje koja može eksplodirati bilo kada, iako je to obično na Uskrs. Grci, koji kontroliraju veći dio Crkve i najbrojniji su, tuku se s katolicima i Armencima, i obično pobijede. Kopti i Etiopljani su, usprkos zajedničkom monofizitizmu, naročito ogorčeni jedni na druge: posle Šestodnevnog rata, Izraelci su, prilikom jednog od svojih rijetkih miješanja, dodijelili koptsku Kapelu Svetog arhanđela Mihajla Etiopljanima, kako bi kaznili Naserov Egipat i podržali Etiopiju Haila Selasija. Tokom mirovnih pregovora, među egipatskim zahtjevima obično bi se našao i zahtjev za podršku Koptima. Izraelski Vrhovni sud odlučio je da Kapela Svetog arhanđela Mihajla pripada Koptima, ali ona je ostala u posjedu Etiopljana, što je tipična jeruzalemska situacija. U srpnju 2002, dok se jedan koptski svećenik sunčao pored ruševne etiopske crkve na krovu, Etiopljani su ga pretukli gvozdenim šipkama sveteći mu se za izdaju afričke braće po vjeri. Kopti su pohitali pomoći svom svećeniku: četvorica Kopta i sedmorica Etiopljana (koji, izgleda, gube sve bitke u crkvi) završili su u bolnici.

U septembru 2004, na Dan Križa, grčki patrijarh Irinej je zatražio od franjevaca da zatvore vrata Kapele Svete Marije Magdalene. Kad su ovi odbili, patrijarh je poveo svoje tjelohranitelje i svećenike protiv Latina. Izraelska policija se umiješala, ali i njih su napali svećenici, koji su često jednako nepopustljivi kao Palestinci, koji su kamenjem gađali policiju. Prilikom čekanja Svetog ognja 2005, došlo je do tuče kad se armenski starješina umalo nije pojavio s plamenom umjesto Grka.  Patrijarh-boksač Irinej konačno je smijenjen zbog prodaje hotela Imperijal kod Jaffa kapije izraelskim doseljenicima.

Nusayba umorno sleže ramenima:

„Pa, to su sukobi između braće, a ja im pomažem da ih razriješe. Mi smo na tom svetom mjestu neutralni kao mirovne snage Ujedinjenih nacija.“

Nusayba i Juddeh imaju složenu ulogu prilikom svakog kršćanskog praznika. Nusayba po službenoj dužnosti prisustvuje grozničavom obredu Silaska Svetog ognja.

Zatim crkvenjaci otvaraju mali otvor na desnom krilu vrata i dodaju ljestve.

Nusayba ih uzima i prislanja ih uz lijevo krilo vrata. Svojim ogromnim ključem otključava donju bravu na desnom krilu, a onda se penje uz ljestve i otključava onu na vrhu. Kad siđe, svećenici širom otvaraju ogromna vrata, prije nego što sami otključaju lijevo krilo. Kad uđe, Nusayba pozdravlja svećenike:

„Mir!“

„Mir!“, odgovaraju oni optimistički. Članovi obitelji Nusayba i Juddeh otključavali su vrata Svetog groba barem od 1192. kad je Saladin imenovao Juddehe za „čuvara ključa“, a Nusaybe za „čuvare i vratare Crkve Svetog groba“ (kao što je naznačeno na Vajjijevoj vizitkarti). Nusaybe, koji su i nasljedni čistači Sakre (Stijene) u Kupoli, tvrde da im je Saladin samo vratio položaj koji im je dodijelio kalif Omar 638. godine. Do albanskog osvajanja 1830-ih bili su izuzetno imućni, ali sada zarađuju za skroman život kao turistički vodiči.

Ipak, te dvije obitelji žive u opreznom suparništvu.

„Nusaybe nemaju nikakve veze s nama“, kaže osamdesetogodišnji Juddeh, koji je dvadeset dvije godine držao ključ, „oni su obični vratari!“ Nusayba tvrdi da „Juddehu nije dozvoljeno dodirnuti vrata niti bravu“, potvrđujući da muslimansko suparništvo nije ništa manje od onog koje vlada među kršćanima. Vajjijev naslednik je njegov sin Obada, lični trener.

Nusayba i Juddeh provode dio dana sjedeći u predvorju crkve kao što su to činili njihovi preci tokom osam vjekova – ali njih dvojica nikada nisu tu u isto vrijeme.

„Poznajem svaki kamen ovdje, kao svoju kuću“, zamišljeno kaže Nusayba. On poštuje Crkvu Svetog groba:

„Mi muslimani vjerujemo da su Muhamed, Isus i Mojsije proroci, a Marija je velika svetica, kao što je i ovo mjesto svetinja za nas.“

Ako se poželi moliti, može da skokne do susjedne džamije, podignute da zastraši kršćane, ili da prošeta do pet minuta udaljene Al Aqse.

U isti čas kad se rabin Zida budi a čuvar Nusayba osluškuje udarce kamenčića o prozor, kojima se najavljuje predavanje ključa Svetog groba, četrdesetdvogodišnji Adeeb el Ansari, otac petoro djece, u crnoj kožnoj jakni izlazi iz svoje mamelučke kuće, imovine njegovog obiteljskog vakufa u Muslimanskoj četvrti, i kreće u petominutnu šetnju niz ulicu, ka sjeveroistočnom Bab el Gavanmehu. Prolazi kroz kontrolni punkt s pripadnicima izraelske policije u plavim uniformama, koji su, ironijom sudbine, često druzi ili galilejski Arapi zaduženi da onemoguće Židovima ulazak u Haram esh-Sharif.

Sveti vidikovac već je obasjan električnim osvjetljenjem, ali njegovom ocu je trebalo dva sata da upali sve uljane lampe. Ansari se pozdravlja s osiguranjem Harama i počinje otvarati četiri glavna vrata Kupole na stijeni i deset vrata Al Aqse. Za to mu treba jedan sat.

Ansariji, potomci Ansarija koji su se s Muhamedom doselili u Medinu, tvrde da ih je za čuvare Harama postavio Omar, ali izvjesno je da ih je na tom položaju potvrdio Saladin. (Crna ovca u obitelji bio je šeik Harama, kojeg je podmitio Monty Parker.)

Džamija se otvara sat vremena prije sabah-namaza. Ansari ne otvara vrata svakog jutra – on sada ima cijelu ekipu – ali prije nego što je preuzeo položaj nasljednog čuvara, svakog jutra je i s ponosom obavljao tu dužnost:

„To je najprije posao, zatim obiteljsko zanimanje i ogromna odgovornost, ali iznad svega, to je plemenit i sveti rad. Ali nije dobro plaćen. Radim i kao recepcioner u hotelu na Maslinskoj gori.“

Nasljedni položaji polako iščezavaju na Haramu. Shihabiji, još jedna od Obitelji, koja vodi poreklo od libanonskih velikaša i živi u vlastitom obiteljskom vakufu nedaleko od Malog zida, bili su čuvari Prorokove brade.

Brada i posao su izgubljeni, ali to mjesto ima magnetsku privlačnost: Shihabiji i dalje rade na Haramu.

Upravo dok rabin korača prema Zidu, dok Nusayba lupa na vrata Crkve Svetog groba, a Ansari otvara vrata Harama, Najji Kazaz izlazi iz svoje kuće u Ulici Bab el Hadid koja je 225 godina vlasništvo njegove obitelji, kako bi prošao nekoliko metara duž starih mamelučkih ulica, popeo se uza stepenice kroz Gvozdena vrata i kročio na Haram. Nastavlja pravo u Al Aqsu, gdje ulazi u malu sobu opremljenu mikrofonom i bocom mineralne vode. Do 1960, obitelj Kazaz koristila je minaret, ali danas koriste ovu sobu da se pripreme kao sportisti pred nastup. Narednih dvadeset minuta Kazaz sjedi i isteže se, sportaš svetosti, zatim vježba disanje i grgolji. Provjerava da li je mikrofon uključen, a kad zidni sat pokaže da je vrijeme, okreće se ka kibli i počinje da pjeva adhan, koji odjekuje po Starom gradu.

Kazazi su petsto godina mujezini u Al Aqsi, od vladavine mamelučkog sultana Kaitbega. Najji, koji je mujezin trideset godina, dužnosti dijeli sa svojim sinom Firazom i s dvojicom rođaka. Ostao je još jedan sat prije osvita dana u Jeruzalemu. Kupola na stijeni je otvorena; muslimani se mole. Zid je uvijek otvoren: Židovi se mole. Crkva Svetog groba je otvorena: kršćani se mole na nekoliko jezika. Sunce se pomalja nad Jeruzalemom, pod njegovim zracima svijetlo Herodovo kamenje Zida izgleda gotovo kao da je pod snijegom – baš kao što ga je Josip Flavije opisao prije dvije tisuće godina – zraci zatim padaju na veličanstveno zlatnu Kupolu na stijeni, koja vraća odbljesak suncu. Božanski vidikovac na kojem se susreću Nebo i Zemlja, gdje se Bog sastaje s čovjekom, nepomičan je u kraljevstvu koje izmiče ljudskoj kartografiji. To mogu učiniti jedino sunčevi zraci, i napokon, svjetlost pada na najprefinjeniju i najmisteriozniju građevinu u Jeruzalemu. Blistava i okupana suncem, zaslužuje svoje zlatno ime. Ali Zlatna kapija ostaje zabravljena, dok ne nastupe Posljednji dani.

Priča iz knjige Biografija Jeruzalema, Priredio: Mirko Jokić