Fotografija: The Matrix Revolutions Hugo Weaving
Taj psihološki trenutak u kojem čovjek u crnom odijelu, i još crnjem automobilu, sa slušalicom u uhu i palicom STOP, grmi na mene, pješakinju koja je krenula preko zebre na zeleno i s mobitelom u ruci, zbilja me paralizirao. Taman kad sam krenula, upalili su te grozne sirene i rotacijska svjetla. Ne znam zašto nisam stala i ustuknula, jednostavno sam protrčala, kao Bambi pred farovima i dugim svjetlima. Nemam pojma, možda sam pomislila da je brže ili se ipak nisam snašla. Priznajem, u takvim se trenucima paraliziram.
A onda je sve stalo, kao ono kad Orfej zasvira, a taj se čovac s naočalama kao Keanu Reeves u Matrixu i slušalicom k’o Madonna devedesetih, proderao:
Gospođo, mobitel dolje!
I doista, krenula sam ga spuštati jer, velim, u tim stresnim situacijama zbilja sporo rasuđujem. Onda sam skužila da ne vozim, nisam na sudu, ne ležim na operacijskom stolu s rasporenom utrobom. Iduće sekunde probirem po mozgu švercam li drogu, djecu, organe, jesam li lice s tjeralice i shvaćam, polako doduše, da samo zovem muža da ga pitam u kojem kafiću me čeka pa vratim mobitel na uho i promrmljam to jedva čujno NEĆU, još uvijek nesigurna jesam li ipak možda vođa kakvog terorističkoga kampa.
Rekao sam, mobitel dolje!
Ne odustaje, dreči ovaj sav ponosan što ima to sranje u uhu i što iza njega sjedi NETKO tko je zasigurno zavrijedio dok prolazi ulicom da svijet stane, da nam mozak odmah procesuira, da se ukopamo, okamenimo istog trena na mjestu jer TAJ ili TA, iza tamnih stakala, zavrijedio je to nekako, zadužio je svijet.
Okej, rekoh sebi i odlučim se za jedno glasno NEĆU, tu pred svim onima ukopanima od straha, sirena i rotirki koja me sad, s odmakom, podsjećaju na Hali Gali, ili kako se to već zvalo.
Keanu se stiltao. Nije mogao vjerovati što čuje na to jedno slobodno uho. Rečeno mu je glasno NEĆU, njemu, gospodaru svemira, semafora i Frankopanske.
Razmišljam poznajem li neku western junakinju jer, ono… osjećala sam baš tako u trenutku kad sam odlučila okrenuti mu leđa i nastaviti s noge na nogu prema centru. Priznajem, možda sam očekivala metak u leđa jer čovjek nije baš uvijek posve svjestan represije policije nad građanima. Možda je to zato što su nas učili da su tu da nas čuvaju i dovedu na kućni prag ako se izgubimo na putu od škole do kuće.
Razmišljala sam jesu li možda u autu sa zatamnjenim staklima Sartre i Simone, Aleksander Fleming, Danilo Kiš.
Njima bih stala. Zbilja bih. I spustila mobitel. Mahnula bih im.
Spustila bih i zbog, recimo, Arsena Dedića ili Djanga Reinhardta. Zbog mnogih bih stala i ispričala se zbog nesmotrenosti i spore reakcije. Poljubila bih tog Keanua i pitala ga da mi pribavi autogram od Krleže koji je iza tamnog stakla. Ma i zbog Georgea Michaela, nek’ ga voda nosi.
Zbog običnog Hali Galija ne stajem. Ili kak’ se to već zvalo.
radio gornji grad 
