Čudo od kipara

Otkako je Palača Sermage udomila kiborge Nenada Opačića, Varaždin je u mojim očima postao još ljepšim gradom. Nikada ni sanjao nisam da će mi obično željezo, prosvijetljeno kiparevom rukom, donijeti toliko topline, toliko vedrine, toliko dobre energije. Šećući od Kiborga do Kiborga zastajao sam čas nasmijan, čas zamišljen, čas malo podignut od zemlje.

Jako je dobro što nije bilo državnih kamera, državnih novinara, državnih ministranata kulture. Dobro je što je Opačićeva izložba dobro sklonjena od očiju javnosti. Takvim činom umjetnik je spašen odjeka svoje vlastite veličine. Još je bolje da su na izložbu došli samo ljudi koji vole Nenada. Zbog toga je i meni malo svjetla iz očiju poteklo niz lice.

Varaždin, koji je zaista lijep grad, u mojim očima postao bi još ljepšim kada bi kiborzi Nenada Opačića bili stalna postava u Palači Sermage, pa da ljudi iz cijele Hrvatske i cijeloga svijeta dolaze gledati kakvo se čudo od kipara rodilo u Varaždinu.

Enes Kišević: Strašilo za ratove

Kipar Varaždinec,
majčice zemle sin,
pokazuje mi svoje najnovije djelo
montirano od ratnog otpada.

Gledam krhotine bombi,
krhotine granata,
krhotine mina…

A sve se slijeva u jednu cjelinu.
U jedan crni sklad dalek od svakoga zla.

Kaj veliš? – pita me.

Šutim.
Stišavam dah
da ne narušim tišinu.
A kipar čeka riječ.
Nemam riječi – odgovaram.

Sve se moje riječi vide
na ovom tvom Kiborgu
koji je preživio Troju,
nadživio Aleksandra Velikog.
Križare i sultane.
Balkan. Siriju. Palestinu…
I izašao živ iz svih ratova.

Ovaj tvoj Kiborg
cijelim svojim tijelom govori mi
da on više od nikoga ne bježi.

On pred svijetom stoji
kao sunčana zraka
kroz koju se ne može proći.