Zastala je u dovratku i pogledala ga u čudu.

“Što ti radiš kod kuće tako rano? Nije ni podne, zar nisi na poslu?”

“Sve je bilo brzo gotovo, nismo ni ušli u halu, poslovođa, neki novi je nedavno došao, ni ime mu ne znam, mladi dečko, govorilo se da je gazdin nećak ili tako nekako…, postrojio nas je pred ogradom. Nisu nas pustili da uđemo u tvornički krug, velika ulazna vrata su bila zatvorena i nekoliko zaštitara stajalo je iza njih, dotjerani mladac u odjelu modernog kroja i skupim cipelama, izašao je na mala vrata sa strane, uz portu. Nije puno objašnjavao, ma nije uopće, samo je slegnuo ramenima i rekao ‘Dečki, to ste znali da će se dogoditi… ništa ja tu ne mogu.’ Onda je pročitao tko ostaje a tko odlazi. Otprilike pola – pola.”

Izdeklamirao je to, kao da se u toj priči uopće ne radi i o njemu samom, kao da i on sam nije pripadao jednoj polovici, zašutio je i pročistio grlo. Niti ne pogledavši ženu zastalu u dovratku dodao je suho:

“E pa draga moja, izgubio sam posao.”

“Kako si izgubio posao?, to ne može biti! Jesi li s nekim razgovarao?, sa tim mladim, trebali su te saslušati, jesi li mu rekao da sam nezaposlena, a sada smo oboje, i sa dvoje djece u školi? Jesi li mu išta rekao? Jeste se pobunili?”

Željko je sjedio na sofi ispred televizora, isključio je ton i zatvorivši oči zavalio se raširivši ruke i prebacivši ih preko naslona. Ništa nije rekao. Pobunili…, sretnici koji su za neko još vrijeme sačuvali radna mjesta, brzo su šmugnuli u pogon, i on bi da je bio među njima!, ostali, i on sam, su se premještali s noge na nogu, kako je to moguće?!, gdje je sindikat, ne možete me otpustiti, još mi fali nekoliko…, par godina do penzije, jedan je rekao da će tražiti pravdu na sudu, dobro je rekao!, tražit ćemo pravdu, svi!, idemo na Sabor, ma ne, bolje odmah tužiti u Haag!, Sabor je isto smeće kao i ovi, pa to su sve njihovi, pa na koncu i ovaj balavac koji nas je upravo izbacio, taj je nećak nekog u Saboru…, pomoćnika ministra, zamjenika…, nekog tamo, no, sve je to isto…, zna se kojega, zna se… ma daj, ne u Haag, u Haagu je nešto drugo, tamo je onaj drugi sud, sa vodoskocima ispred zgrade, tamo su sudili naše, mi idemo u Strasbourg, tamo se ide, a je li, ti bi da nam stranci sude…, ma neee, njima nek sude, ne nama… Jedan je podigao šaku i zaprijetio “ne može to tako!”, klimali smo glavama, ne može to tako….

“Pa dobro, što sad šutiš, jel’ se itko pobunio?”

“To ti nema smisla.” Oglasio se Željko, uhvatio daljinski upravljač i vratio ton na televizoru.

Vesna je zatvorila vrata, u rukama su joj, zaboravljene, visile mršave najlonske vrećice s hranom. Stavila ih je na kuhinjski stol.

“Naći ćeš nešto.”

“Svi čekaju kovinotokara sa pedeset četiri godine.”

“Dobro, daj, pa ni u toj usranoj tvornici nisi radio kao tokar.”

“Nemoj reći djeci. Bar neko vrijeme još… Izići ću ionako van ujutro i tražiti posao. I na burzu ću se javiti. Možda bih mogao dobiti neku naknadu, malo je to…, ipak, makar privremeno, dok ne nađem nešto. Tražit ću bilo kakve poslove. Možda ipak nešto nađem.”

“Zašto im ne bi rekli, neka znadu…”

“Nemoj, što da im kažem… čekaj još malo.”

“Mogla bih uzeti još jedan posao, gazda kojem čistim upitao me nedavno, da li bih mogla njegovom kolegi… isto traži ženu za čišćenje. Jednom tjedno, mogu pokušati, negdje ću ga utisnuti u raspored, no pusti, ništa sada, nešto će biti.”

“Samo privremeno, dok se to ne riješi. Ne mogu dopustiti da se toliko mučiš…, k vragu, ja bih morao uzdržavati porodicu. Riješit će se to, mora se riješiti, pa ne mogu nas ostaviti sa dvoje djece kao pse, da crknemo od gladi.”

***

“Nije daleko stan, uzela sam, velik je ali moći ću ja to. Nije bila njegova žena, on mi je pokazao i rekao što sve treba čistiti, što se očekuje, počinjem sljedeći tjedan. Ne brini, jedan stan više me neće ubit, a lijepo plaća.”

“Kakav je tip?”

“Ljubazan, malo stariji, sav sređen…”

“Šta radi?”

“Joj, pa nisam ga to mogla pitati, a nema ni veze… što se to mene tiče? Ah, da, dao mi je posjetnicu, za slučaj da ne mogu doći, tražio je i od mene broj.”

Dok je to govorila, izvukla je iz torbice posjetnicu.

“Ministarstvo… ti boga!, ne čudi me, tko mi ga je preporučio. E onda nek plati.

***

“Nema posla, nemaaaa!”

“Što ti kažu na burzi?”

“Tamo?!?, tamo je isto bagra kao i svugdje, moram im se javljati jednom mjesečno, ali badava, nikad ništa nemaju. Sjednem tamo na stolicu prekoputa, neki crnomanjasti, nikada dobro obrijan, samo prevrće hrpe papira, ne gleda u mene, nešto kucka po tastaturi, gleda u kompjuter, pita me glupost. “Jeste se javili onoj firmi kojoj sam vas zadnji puta slao? Javio sam se. I? I ništa, već su nekog imali. Dobro, da vidimo imamo li nešto sada….” Kucka, kucka po tastaturi, i dalje me ne gleda, niti jednom me taj tip nije pogledao, niti kad ulazim, ni dok sam tamo niti na izlasku. A ja u njega gledam kao u sveca, oči mi se upale od buljenja, mislim, ako me pogleda, ako nam se oči sretnu i on me ugleda, vidi me napokon, shvatit će da mi je teško, da trebam posao i tada će mi ga sigurno naći. A on, samo prevrće papire ili kucka, kladim se da pojma nema kako kompjuter u stvari radi, imam dojam da izmišlja da nešto tamo nalazi i čita. Ah, nema ništa od njih… nego, sinoć sam dogovorio sa nekim majstorom, zidarom, tri dana mu treba pomoćni radnik, plaća na ruku dvjesto kuna po danu, nije loše, ha?, što? misliš da nije dobro… nije dobro, jebi ga, i ja znam da nije dobro.”

“Pusti sad to, umorna sam…”

“I ja sam umoran, pa šta?”

“Od čega si ti to umoran? Od televizije koju gledaš kad ujutro odlazim od kuće i kad se uvečer vraćam.”

“Od čega sam ja umoran?, eh draga moja, od svega, od straha, od tebe koja dolaziš svaku večer kasno, sve kasnije, i sama umorna i nezadovoljna, od djece umorne od neimaštine… od samog sebe sam umoran. I od ovog smeća sam umoran – upro je kažiprst na televizijski ekran, tamo je jedno oblo, glatko izbrijano lice tumačilo nove porezne mjere i zdvajalo nad nerealnim zahtjevima sindikata – od ovog uhranjenog majmuna i mojih tobožnjih predstavnika, od njih sam osobito umoran, ista je to bagra…”

Bijesno je bacio daljinski upravljač na drugu stranu sofe, naglo je ustao i zgrabio jaknu. Zalupivši vrata za sobom, izjurio je iz kuće i zaputio se, kao što je sve češće večerima činio, u obližnji kafić. “Oluja”se zvao, tijesan i musav prostor, s mrakom zapletenim u uvijek zastrte smrdljive zavjese. Držao ga je neki Davor za kojeg je tu i tamo obavio sitnije poslove, prevezao bi robu za kafić, kad Davor sam nije mogao, očistio garažu, oprao mu automobil, nije to bila neka zarada, ali je s time barem mogao platiti svoje piće, ponekad i počastiti nekoga jer je s vremenom ovdje stekao poznanike. To je bilo gotovo ugodno društvo, većina je i sama bila nezaposlena, sjedili bi dugo za nekoliko boca piva, nije se pričalo mnogo. Sada je sjeo za jedan od četiri minijaturna stola, nedaleko šanka, i ponovo mu je pred očima titrao divovski ekran televizora obješenog ponad šanka. Emisija koju je gledao kod kuće ovdje se nastavila, samo sada na ekranu više nije bilo oblog, izbrijanog lica. Riječ je preuzeo voditelj nauljene crne kovrčave kose, nasmiješen i bodro privodeći emisiju kraju.

***

Veoma kasno u noći, ušuljala se u vlastitu kuću, lopovski tiho da ne probudi djecu, Željka. Sigurno se već vratio iz kafića i zaspao, dobro je tako da ga sada ne vidi. Niti on nju. Tiho je u kuhinji izvadila stvari iz vrećica, bio je tu i dobar komad mesa i odlična slanina, nakupovala je još gomilu stvari, brašna i šećera, konzervi, voća je čak kupila, djeca trebaju c-vitamina. Ugurala je to obilje što u hladnjak, što u ormariće. Prekjučer, nakon što je očistila stan, rekao joj je da bi trebala doći prekosutra, nije shvaćala zbog čega, stan je bio upravo očišćen a dolazila je uobičajeno jednom tjedno. Ništa nije pitala, on ništa nije govorio, tek izvadio je novac, velik novac za Vesnu, puno prevelik za dogovorenu sumu za čišćenje stana i dao joj. “Kupite nešto djeci…, i vi, mlada ste, lijepa ste žena, dotjerajte se malo, kupite i sebi nešto. Tvrdo stisnutih usana, smrknuta, otišla je u kupaonicu i dugo se tuširala.

“Ovo je pećina s blagom!” Stajao je Željko pored otvorenog hladnjaka, u pidžami, tek ustao. Vesna je već doručkovala s djecom, otpremila ih u školu i spremala se uskoro i sama otići.

“Čekaj, otkud ovo?”

“Uzela sam privremeno još jedan stan.”

“Aha. Možeš li to?”

“Mogu. Za sada. Valjda ćeš i ti naći posao, nešto stalno…”

Izašla je, ne pozdravivši ga, a Željko više nije bio gladan. Preplavila ga je nekakva bezvoljnost i s lakim gađenjem zaklopio je hladnjak, obukao se i sam uskoro izišao iz kuće.

Zaradio je taman toliko da može dva, možda i tri dana počastit se sa nekoliko piva, kupit cigarete, pojest sendvič, a da ne brine za novac. Utovario je i istovario deset metara drva, složio ih uredno, dobio smjesta novac i namjestio se za stol u kafeu, koji je već smatrao svojim. Konobar, koji ga je već dobro znao, donio mu je pivu, upitao za zdravlje, potapšao ga po ramenu, vratio se za šank i tamo, glave naslonjene na šaku, nastavio gledati u televizor. Željko je samo krajem oka opazio da se tamo na ekranu zbiva nešto šareno, nije ga interesiralo. Djeca će doći iz škole skoro, trebao bi se vratit kući i nešto im spremiti. Nije mu se ustajalo, nikamo mu se nije išlo, ni za što nije imao volje, nije ni znao što bi im skuhao, sve mu je to bilo sad nekako suviše naporno…, mogu i bez mene. Eno im kod kuće pun hladnjak, to davno nisu vidjeli, nek jedu… Pred njim je sad bio veći dio dana, i večer, i Željko se nije pitao što da činiti s tim vremenom, samo ga je nekako pritiskalo njegovo trajanje. Naručio je drugu bocu pive, tako je već bilo malo bolje, došli su u međuvremenu i neki ovdašnji poznanici, kako su ulazili, pozdravili bi se i odmah se osjećali bolje, domaće. Predvečer je već kafeterija bila puna dima i čaša i boca po stolovima. Okupilo se desetak stalnih posjetitelja koji bi se, kako su sjeli pomaknuli samo kad su trebali u toalet, ostajali su tamo cijelo večer, smijenilo se uz šank i nekoliko brzih usputnih posjeta. Sad je konobaru pomagao i vlasnik, Davor.

“Banda!” Viknuo je slabim glasom netko s druge strane, kod stola blizu vrata od toaleta, kad se na samom početku dnevnika pojavila snimka Sabora. Dvojica u njegovoj blizini klimnuli su pijanim glavama. Konobar je prebacio na sportski program.

“Banda, banda…” Mrmljao je sebi u bradu Željko, “Dobro je rekao Davor neku večer, sve je to zbog ovih pokvarenjaka u politici, srbočetnici i pederi, on zna dobro tko je tko tamo, priča ide do ministara pa i do premjera samog, pa mi smo se borili i doveli ih na vlasti, dobro je to rekao Davor, istina, njegov je ratni put bio nejasan, nitko nije znao gdje je on to bio, ali zna pogodit stvar. Pa ipak, nisam ja za stranku, ne razumijem ja to sve, mislim, razumijem kad mi Davor kaže, razumijem za što se bore, za malog čovjeka, za našu domovinu, protiv komunista i udbaša, to je jasno, ali prekomplicirano je to sa strankom. Nisam ja za to, neće se Davor uvrijediti, ako nešto treba pomoći, napravit ću, glasat ću za njih, ali da uđem u stranku…, ponovo. Bio sam prije rata, svi smo bili, ali meni je sad dosta, ne bi ja više ni u koju stranku, nije to za mene.”

Sutradan se probudio s gadnom glavoboljom kakve je i inače često imao, osobito kad bi pio. Liječnik mu je zbog povrede koju je imao na glavi strogo zabranio alkohol i koješta još. Željko se toga u priličnoj mjeri pridržavao, no desilo se eto ovako kao sinoć, dešavalo se ponekad. Bilo je kasno, iza podneva, nije mogao odlučiti da li da ustane ili ostane još neko vrijeme u krevetu. Nije mu se ustajalo, ništa ga nije tjeralo da ustane, nije trebao na toalet, nije bio gladan ili žedan, nikakve želje nije imao, niti je imao planova, još manje kakav dogovor, čak danas nije trebao niti spremiti jelo dječacima. Vesna mu je još neki dan najavila da će ih upravo danas pokupiti nakon škole i ići im kupiti neku odjeći, odvesti ih na hamburger umjesto ručka i potom će zajedno doći kući. Ona se neće dugo zadržavati, brzo će morati ponovo otići na posao. Ležao je tako ništa ne morajući, pa niti mislio ništa nije, palo mu je na pamet pitanje otkud Vesni novac za odjeću za dječake, jest, radi od jutra do veoma kasno navečer…, ona radi nešto, a on leži, i tako, zaokruživši tu mlitavu misao, ponovo je prestao misliti o bilo čemu.

Nije bio siguran je li ponovo zaspao, tek čuo je, kao da ga je to probudilo, glasove i kretanje po kući, došli su već, valjda je ipak zaspao, no sad je ipak trebao ustati.

“Jakne i cipele! Sjajno izgledate. Hvala mami! Stavit ću kavu.” Vesna ga je pogledala namrštivši se, brzo sa stola dohvatila neki zamotuljak i gurnula ga u svoju torbu.

“Nemoj meni, popila sam već dvije od jutros.”

“Dobro, onda kava samo za mene.”

U malom ogledalu pored sudopera ugledao je svoje neobrijano, izborano lice, zakrvavljene bjeloočnice i sljepljenu kosu. Pa nije ni čudo da su ga dečki onako gledali, činilo mu se, s prezirom, da, moglo je biti. Brzo su se pokupili u svoju sobu. Vesna je otišla u kupaonicu. “Možda i smrdim, kad su se tako razbježali?” Gurnuo je nos prema pazusima. Smrdio je. Ne daleko od sebe, smrduckao je.

Zazvonio je telefon, ali čiji je? Ton nije poznavao, dolazio je iz Vesnine torbe, izvadio ga je, novi mobilni telefon. Nije znao rukovati sa takvima, pritisnuo je nasumce razne gumbe i povukao prst preko raznih mjesta i uspio ga ugasiti. Otkud novi telefon Vesni? Izgleda skupo, puno skuplje no onaj njezin stari. Vratio ga je u torbu i sad je tek primijetio i onaj zamotuljak koji je onako žurno unutra stavila kad se on pojavio na vratima spavaće sobe. Razgrnuo je neodlučno papir, nije mislio da radi nešto loše, nisu on i Vesna pazili na te stvari, sva je njihova i najintimnija imovina bila otvorena pogledu, dohvatljiva…, palcem i kažiprstom izvukao je crne gaćice opšivene čipkom, tako male, majušne, još su neke slične stvari bile tu ispremiješane, čarape, donji veš, crno i crveno, tanko i svileno, lagano i… čipke, čipke… Gledao je časak u rupičaste ukrase, vijuge i cvjetiće, vidio ih je lijepe, satkane od zla i otrova koji se odande širio i palio mu lice.

“Imaš novi telefon. Zvonio je pa sam ga ugasio.”

Vesna je stajala pored stola i šutjela.

“Taj mora biti skup, otkuda ti?”

“Zaradila sam. Jesi li primijetio koliko radim? Koliko ti sati provedeš u kafiću, ja provedem čisteći tuđe stanove,” obrecnula se, a onda je pomirljivije dodala. “Onaj iz Sabora me nagradio, bio je jako zadovoljan mojim poslom…, može mu se.” Dok je govorila, užurbano se spremala, nastojeći ne gledati u Željka, navlačila je vestu i istovremeno skidala kućne papuče i gurala stopala u cipele. Zgrabila je torbu i doviknula na izlasku iz kuće. “Imam danas dva stana, ne znam kad ću doći, ne mogu točno reći. Potjeraj dečke na spavanje na vrijeme, ako se ja do tada ne vratim.”

***

Te se večeri nije napio stoga što je imao nešto malo više novca za par boca pive više, došao je s namjerom da se napije. Pijanstvo mu nije godilo, bilo bi mu zlo, vrtjelo mu se pa ne bi mogao zaspati kad bi već došao do kreveta i strepio od povraćanja, ono mu je bilo mukotrpno i odbojno, gadio se i plašio pijanstva i pijanaca. Nije niti pomagalo jer sve ono zbog čega se htio napiti, ono crno, mračno, teške i zle misli, one nisu odlazile iz glave, čak se činilo da su pijanstvom postale intenzivnije i da nisu dopuštale nikakav prostor za neke druge misli, koje su mu trijeznom još bile na pameti. Pa ipak, u takvim zlim trenucima išao se napit, jer tako su radili svi. Govorili su, kad ti je teško, napiješ se. To što je njemu od pijanstva bilo još gore uzimao je kao svoju slabost, a slabosti nije htio pokazivati, pa se stoga u grdnim trenucima, kao i svi drugi, opijao.

Kad je sutradan ustao, nije znao je li Vesna uopće dolazila, jesu li djeca još u kući ili već u školi, i bilo mu je svejedno. Od prethodne večeri sjećao se samo njezina početka, kad je došao; kad je bio kod treće boce pive, prišao mu je Davor. Ponovo ga je zvao da se učlani u stranku, odgovorio mu je da nema novca, ovaj je na to samo odmahnuo rukom. “Dođi sutra na naš skup,” pozvao ga je. “Imamo javno okupljanje, na trgu, naravno!” Sjećao se još kako je lijepo govorio, “Da vidiš kako se brani domovina! Kad mi dođemo na vlast, svi će imati posao, to ti garantiram. Ako treba i umrijeti za domovinu, umrijet ćemo, samo da nam ona poživi! Obuci svoju uniformu iz rata, imaš ju valjda?” “Imam.” “No dobro, za sada bez oružja, hahaha…” vadi iz torbe zamotuljak, “kad dolaziš obuci ovo, da se vidi da smo jedno tijelo.” Nakon toga se više ničega nije sjećao.

Sjeo je na rub kreveta i neko vrijeme tako proveo mučeći se da smisli što bi sad mogao ili trebao učiniti. Nije morao ništa, ali mu se činilo najbesmislenijim da naprosto ostane ležati u krevetu. Ništa nije smislio, tek odlučio je pun mjehur, i tako se odvukao do kupaonice, usput još jednom povratio, popio tabletu protiv glavobolje, polio lice hladnom vodom i krajičkom oka na perilici rublja ugledao Vesnim novi mobilni. “Aha, bila je kod kuće. I otišla već, zaboravila je mobilni.” Uzeo ga je nesiguran da li da ga ipak tu i ostavi, ili da ga stavi na stol u kuhinji, ili pak da ga stavi na Vesnin noćni ormarić. Hodao je tako s mobitelom u rukama po stanu, gotovo i zaboravio da ga nosi, otišao u kuhinju i tamo ga ostavio pokraj sudopera, natočio je čašu vode i krenuo do stola. Onda se predomislio, vratio se po mobitel i s njim i čašom vode otišao natrag u krevet. Pipkao je, pritiskao, svakakve su se stvari otvarale, čak je nekog ne htijući nazvao, prekinuo je, ponovo pipkao, ponovo otvarao, sad je već slijedio logiku, snalazio se i nalazio je stvari koje je htio naći.

***

Udario ju je i prije no što je itko od njih izgovorio i jednu riječ. Naprosto je, čuvši da otvara vrata, došao do nje i udario ju, potom još jednom, pa još … udarao ju je sve dok dječaci nisu uplašeni dotrčali iz sobe i uhvatili ga za ruke. Dao se odvući. Posjeli su ga za kuhinjski stol, Vesna je krvavog lica već tamo sjedila, njemu nasuprot. Izvukao je mobitel iz džepa od pidžame i stavio ga na stol. Vesna je pustila dugi uzdah, skupila se na stolici i protisnula kroz bolne natečene usne. “Dečki, u sobu. Tata i ja moramo razgovarati.”

“Samo ako ju nećeš ponovo tući.”

Odmahnuo je glavom, nalegao na naslon stolice, izgledao je strašno umoran i bezvoljan.

“Da ti čitam poruke tvog jebača? Ili da otvorim fotografije koje ste razmjenjivali?”

“Nemoj.”

“Znaš ih, naravno!”

Šutila je.

“Zašto ih nisi obrisala?”

“Trebala sam.”

“Pa zašto onda nisi, kad kažeš da si trebala.”

Vesna je slegnula ramenima. Kad bi i ona sama znala zašto ih nije brisala. Kad bi i ona sama znala koješta što je tome prethodilo, kad bi samo znala, zbog čega na prvi znak, i prije prve otvorene ponude ulickanog saborskog štakora, nije odbila, zašto se nije maknula, naravno da je znala da, ako se makne, ništa od para, a trebale su joj, trebale su im svima. Dom se raspadao, djeca nisu smjela patit. Kad bi samo znala kako joj je uspjelo da taj dio potisne, da ga drži na nekakvom odmaku od sebe same. Koliko li je puta mislila da je to samo ružna uobrazilja, da se to njoj niti ne događa, ili… da se događa nekom drugom. Sama je sebe tada vidjela, kao da sjedi u udaljenom kutu sobe i gleda prizor koji je se ne tiče. Kad bi samo znala kako joj je uspjelo da cijelo to vrijeme samu sebe uspješno tješi da je to zbog para, a bilo je!, naravno da je bilo!, pa sa onim tipom nikad ni u kojoj drugoj situaciji ne bi završila u krevetu, badava mu skupa odijela i birani parfemi. “Zašto nisam brisala one ogavne poruke i slike?, ne znam… Bile su mi odvratne od početka, poslije sam navikla i nisam ih niti uzimala kao da se odnose na mene, ali zašto ih nisam brisala?” Sad joj je na neki način bilo drago što su ostale, što ih je Željko našao, što se to sve završilo, a završilo se u krvi, s njezinim natečenim rasječenim usnama, s modricom iznad lijevog oka, koja je naticala i tako se spuštala prema oku, koje je bivalo sve manje, zatvorenije. No završilo se i gotovo da je osjetila olakšanje. Možda ih zato nije brisala, da budu pronađene i da rješenje dođe na bilo koji način, osim da ga ona sama donosi. Ali, što sad dalje?, što s ovom pijanom nasilnom olupinom prekoputa?, ostavit će ga, to je znala i otprije, i ne samo zbog batina koje je dobila, ovaj koji je teturao kućom uglavnom u pidžami i mrmljao nešto sebi pod bradu bio je naporni neznanac kojeg je još trebalo i hraniti. Što međutim s djecom?, njih se ne može, njih ne želi ostaviti… sva su ta pitanja već bila mnogo prije postavljena, i često iznova razmatrana, ne tek sada, ne za ovim stolom, netom nakon što joj je Željko smrskao lice.

***

Vesna je ponovo slegnula ramenima, ustala i otišla prvo u kupaonu po tablete protiv bolova, potom u sobu. Bila je strašno umorna. Legla je s jedinom željom da smjesta zaspi. Bol po glavi, licu, cijelom tijelu, smanjila se zahvaljujući dvjema, jakim, tabletama. Misao o tome da se sad sve nekako riješilo i postavilo na svoje mjesto, nekakvo olakšanje i misao o slobodi lebdjela joj je pred zatvorenim očima, a opet, svemu tome proturječila je jedna druga misao, da se ništa nije riješilo jer se ne može riješiti, jer ni ona ni on nemaju kamo, sudarat će se po istom prostoru u istovjetnim danima, prezirati se uzajamno, i nikada, nijedno od njih, neće preći preko prevare i batina. Pa i djeca trebaju svoje, treba svaki dan nešto jesti i oblak slobode koji je maločas blag i vedar lebdio nad njom polako se raščinjao i lagano nestajao. Tonula je u san kad je čula Željka kako ulazi. Kako se polako uvlači u krevet i liježe pored nje, to više ništa nije čula. Zaspala je.

***

“Spava. Nakon svega ona može samo ovako zaspati!” No Vesna ga se više nije ticala, ni ovaj krevet u kojem je ležao, ni kuća ni djeca, sve to kao da se nekako rastočilo i nestalo, a on nije osjećao ni žalost ni radost, bilo mu je svejedno. To je sad izgubljeno i on neće ni pokušati vraćati. Da bi to htio, trebao bi oprostiti, a to nije mogao, a nije mogao stoga što nikakve želje, pored indiferentnog mlakog žaljenja, za svim, tek pred koji sat prošlim i završenim, nije imao. Mislio je radije na svoje društvo u kafiću, ono mu je, izgleda, jedino još ostalo, tamo je bio prihvaćen i razumljen, tamo ga je grijala toplina doma, koje je ovdje, ni sam ne zna kako i kada točno, nestalo. I onda na kraju ovo… Sa svojima u kafiću, to je bilo drugačije, nitko ga tamo nije ni na što tjerao, niti od njega išta očekivao, nitko ga nije gledao prijekim okom, bilo je to ponovo okupljeno bratstvo, kakvo je imao u ratu, živjelo se od danas do sutra, jelo se, pilo i pušilo što se imalo i kad se imalo. Bila je to ljubav, nije on to tako zvao, nikako to naime nije zvao, tek, svaki put kad bi odlazio svojim dečkima, srce mu je bivalo lakše, teške su misli nestajale i nije ih više bilo nikakvih u njegovoj glavi, pa ako bi se neke i javile, bile su vedrije. Znao je opet da i taj novi dom, to srdačno bratstvo može isto tako izgubit, pa i lakše no obiteljski dom, s tim da je u ovom posljednjem slučaju sve bilo mnogo jasnije. Mogao je naime točno predvidjeti, znao je kako će se i zbog čega to dogoditi, jednostavno, desit će se to kad više ne bude imao niti to malo novca da sebi kupi piće i time si tamo osigura stolicu, plati neko vrijeme. Napokon, bivalo je već dana kad nije otišao u kafić jer ni kune nije bilo u njegovoj lisnici.

Ležao je sad tako, i neke druge, šire misli od toga spava li Vesna ili ne učinile su ovu noć besanom. Nikad neće razumjeti. Ni Vesnu ni sebe. Ni oprostiti neće, ni njoj ni sebi. Ne može. Sve se raspalo na komadićke, a opet, sve je i dalje tu, svi polomljeni dijelovi nisu nikamo odletjeli, ostat će tu jer i nemaju kamo, nitko ih neće ni htjeti pokupiti a kamoli pokušati polijepiti, ne postoji nešto drugo, neko mjesto kamo se može otići. Odavde će, barem još za neko vrijeme, i dalje odlaziti družini u kafić i vraćati se kad u kući nikog nema i također, kad nikog ponovo ne bude u blizini, izlaziti. “Dom mi se raspao, tu je a nema ga…, a tko je za to kriv? Da nisam dobio otkaz…, samo da nisam dobio otkaz, sve bi bilo u redu. Zašto baš ja?, pa i Vesna, zbog čega je ona dobila otkaz? Što smo krivo učinili? Pa ja sam, k vragu!, branio Domovinu, naš veliki, zajednički dom!, a tu je i moj dom, i njega sam branio. Nešto tu ne valja, dok sam prvo obranio, drugo je propalo. Nije Vesna kriva, učinila je što je učinila, možda je mogla i nekako drugačije, ali što i kako?, i sad je to s njom gotovo, a jesam li ja kriv?, kako ću biti kriv, radio sam pošteno, nisam se bunio na malu plaću, plaćao sam uredno račune, uzdržavao porodicu, nisam se bunio niti onda kad su nas na očigled nove gazde pljačkale niti sam uopće htio znati za sve to, gledao sam svoja posla i…, mogu samo čista srca reći da sam pošteno radio.”

Vrtio se u krevetu, san mu nikako nije dolazio na oči. Mislio je, razmatrao razne stvari, tražio rješenja, jer ovako više nejde…, negdje je pošlo po zlu, sad više i nije razlikovao da li u mislima ima na umu svoj vlastiti dom ili zajednički, domovinu, činilo mu se da se to nekako prepliće, da se ta velika Domovina na neki mučan način uplela u njegov mali život, trudio se da razabere što je sve prethodilo, da makar shvati kako se to sve dogodilo. Lakše mu je bilo misliti o tome tko je to točno, imenom i prezimenom, za sve ovo kriv. Jer netko je morao biti kriv i Davor je to znao, … taj je znao govoriti!, odrješito i upućeno. “Netko mora preuzeti odgovornost, netko mora nešto učiniti, ne može se više čekati trule političare da nešto učine, prodaju nas i pljačkaju, rade samo u svoju korist. Izdali su sve nacionalne ideale…, Što s našom djecom, obiteljima?, što s malim čovjekom?, zbog domovine koju smo branili, ne možemo im dopustiti da nam te svetinje uvrijede, da nas ponize, bace u blato.” Lijep je to govor bio, Željko i nije dobro razumio o čemu se sve u svemu i zapravo radi, nije baš bio siguran da bi bio u stanju nabrojiti nacionalne ideale, a još manje što bi oni u stvari i točno bili, teško bi se prisjetio koje su to točno svetinje, vjerojatno bi ih pobrkao sa nacionalnim idealima, no svejedno!, srčano ih je, svojim ih je životom branio. Svakako, ono što je sigurno znao i što je bilo neporecivo, jest da je on taj poniženi i u blato bačeni. Ostao je bez svega, bez jedinog mjesta gdje je mogao, gdje je htio i želio biti. “Pa sad niti nemam ništa drugo osim domovine!” Na tu pomisao neki slabašni, meki osjećaj prošao mu je prsima, udahnuo je duboko i osjetio kako mu lice napušta grč i zamjenjuje ga blagi smiješak. Eto, nešto je ipak imao. Međutim, umrijeti za domovinu, tako je rekao …, ali ja sam već umirao za domovinu. Dva puta!” Stresao se Željko na tu pomisao i osmijeh je na licu ponovo zamijenio grč. Dva je puta Željko bio na rubu smrti. Vuklo ga je po ratištima, čak je do Bosne stigao. Nikada prije te besane noći u toj činjenici ništa čudno nije vidio. Kako se prijavio u vojsku, otišao je s Kajzerice, odakle se i u miru nije puno micao, Zagreb je bio širi, dobro osvijetljen i uredniji, bogatiji okvir, kojim se vrlo malo kretao jer tamo Željko i nije imao što radit, a potom se, s ratom, bogme naputovao po krajevima za koje je samo čuo, pa i to rijetko, ali ih nikad nije vidio. Sad se gotovo iznenadio nad činjenicom starom dvadeset godina, da je, eto, bio i u Bosni. “Ti boga, pa ja nisam tu zemlju ni poznavao, nikada je nisam prije vidio osim na televiziji, a bili smo ista država. A što bih tamo i radio, pa ni do mora nisam nikad otišao, a ono mi je i sada tu, ostalo je u ovoj državi. Nikad ni neću. Šteta!” Uzdahnuo je bez žaljenja. Oba puta kad je bio ozbiljno ranjen, kako-tako su ga pokrpali, lubanju iznad desnog uha zatvorili su komadom plastike, ne vidi se ako malo pustiš kosu, prekrit će to mjesto, tješili su ga. Glavobolje kosa nije mogla pokriti, strašne glavobolje koje, kad bi nastupile, ni šaka najjačih tableta protiv bolova jedva da je išta mogla. Bio je glup, rekli su mu prijatelji, što nije uzeo penziju, istina nije ju niti tražio, bio je mlad, a tada…, sve mu je to bilo nestvarno, sve je bilo u nekakvim čudnim kretanjima, nekakva užurbanost između razvojačenja i povratka prijašnjem životu, bolest…, nije se snašao, tako su mu mnogi rekli. Dok se on liječio i cmario po toplicama, drugi su se snašli. Željko je bio sretan da se nekako pokrpa, da se vrati kući, svom poslu, da zaboravi rat. K tome, kad je sve bilo gotovo…, oni s kojima je ratovao i ono malo njih koji su kao i on preživjeli, s kojima je tada drugovao, pomagao im i koji su njemu pomagali, u trenu, u nekoliko mjeseci nisu više bili suborci. Nije mario, bio je ako ne sretan, ali zadovoljan što se sve ipak završilo, što se vratio kući… Dok je još imao posao, bilo je uglavnom sve u redu, mogli su Vesna i on zajedno, ni kasnije, kad su došla djeca, nisu bila teret, naprotiv, imali su dovoljno, ne previše, možda je malo i nedostajalo, jest, ali malo…

“Umrijeti za domovinu, tako je rekao, eh, to je na koncu lakše, to je činio pa i ponovo bi mogao…, živjeti međutim u domovini, to nije znao kako bi, bilo je teško, sve teže, a on se nije snašao. I onda to planirano postrojavanje, na koje je pijan pristao a da nije točno ni znao na što pristaje. Sad se osjećao nevoljko i malo se stidio tog osjećaja.

***

Nije spavao. Vjerojatno nije spavao, nije znao. Bilo je veoma rano, mračno rano, ustao je grozničav i nekako ustreptao, gotovo oran, a da nije pravo znao otkuda mu ta živčana bodrost. Vesna je još spavala, na leđima i dopola otvorenih usta iz koji je izlazilo jedva čujno, meko šištanje. Sjeo je na rub kreveta i osluškivao. Kućom je vladala tišina i slatko-kiselkasti miris zaspalih tijela. Došlo mu je da ode ponjušiti dječake, ali odustao je da ih ne probudi. Što će im reći?, da ih je došao njuškati? Odlazi u kuhinju, sprema kavu, za sebe i odnosi i Vesni šalicu u krevet. Ova, ne prikriva čuđenje, namješta se s bolnom grimasom na natečenom licu i ne gleda ga. Odlazi konačno i u sobu svojih sinova, budi ih, priprema im doručak i ispraća u školu. Pokušao ih je poljubiti na odlasku, dugo to nije učinio i sad je bio nespretan, nesiguran, dječaci su se prestrašeno i sa slabo prikrivenim gađenjem trznuli i izjurili iz kuće, gotovo pobjegli. Iz ormara uzima ratnu uniformu i odlazi u kupaonu. Iznutra čuje da je Vesna ustala, vikne joj da sačeka, brzo će on. Brije se i pažljivo češlja kosu, oblači maskirne hlače. Iz zamotuljka otvorenog i rastrganog papira vadi crnu košulju i oblači je. Kaputić uniforme neće trebati. Gleda u nesvakidašnji lik, blistavo obrijanih obraza i pažljivo začešljane kose. Izišao je iz kupaone nekako krutog tijela i udova, izgledalo je gotovo svečano, svjestan svakog pokreta, svojih nogu u grubim cipelama do gležnjeva, kao da je gledao sam sebe, svoje ruke i ramena, svoju netom uređenu glavu i vrat na kojem je stajala, a ovaj se malo povijao pod njom. Osjećao se kao glumac, jedini lik u nekoj predstavi, mada nikada u životu nije ništa glumio i nije mogao znati kako se to osjeća glumac. Bio je to netko drugi, glumio je nečiji lik, to nije bio on. Vesna ga je pogledala zabezeknuto.

“Kamo ćeš ti ovako uparađen? Kako si se to obukao? Da nije opet neki rat!”

“Ti to ne razumiješ!”

“A što ja to ne razumijem?”

“Da se može i umrijeti za domovinu!”

Vesna je već bila spremna za odlazak na posao, zavrtjela je glavom i bez riječi, bez pozdrava, tek je škrto i prezrivo iskrivila usne, za sobom je lako zalupila vratima. Ostavši sam, osjetio je strašan umor i onemoćao u tijelu, sjeo je bez misli. Ova uniforma…, i ta crna košulja, nikad ništa slično nije nosio, politika je to, toliko je razumio, a politike se bojao. Hitro je svukao košulju, odbacio je daleko od sebe i ostao sjediti u potkošulji. Kuda će sada takav na Trg, postrojavat se sa nekim ljudima koje ne poznaje, pod blistavim svjetlima javne rasvjete i reklama, opet, kao u nekoj predstavi, na televiziji…, tamo, na glatkom kamenu pored njega neće biti njegovih ratnih drugova, nije to neka ledina, dvorište ispred razorene kuće koja se još puši od požara, gdje je stajao u blatu tako dubokom da će mu curiti u cipele…, vidi lijevo i desno od njega postrojene ljude koje dobro poznaje a kojih više nema. Ako baš…, ovo je njegov stroj…

Na autobusnoj stanici, nekih pet, šest minuta udaljenoj od njihove kućice, Vesna je čula slabi prasak. Kao da je negdje udaljeno, teška daska pala na drugu…, ili je netko ispalio metak? Događalo se to, i ne samo oko Božića i Nove godine.