U  zadnjih deset godina u političkom životu Hrvatske ništa nije bilo važnije i zanimljivije od ulaska stranke – platforme, grupe? –  Živi zid u Hrvatski sabor.  Živozidaši su bili kraljevi saborskih sjednica. Bili su  ‘bezobrazni’ jer su iznosili gole činjenice, opisivali  slučajeve i navodili podatke, propitujući doslovno sve od stranaka do pravosuđa i nasilnih državnih praksi. Njihova je tema bila velika hrvatska politička i društvena laž. Kao nitko drugi, parlament i njegovu zgradu pretvorili su u mjesto građanske razmjene. Zapravo urbane, razmjene urbsa. Što su uz to iznosili i čudnovate, groteskne teze – s vrhuncem u debati  da ne treba provoditi cijepljenje djece(!) – svemu je davalo dodatni šarm prave zafrkancije.

Saborska koreografija u njihovoj je eri uvijek bila ista. Dok živozidaši govore vlada nepomičnost espedeovih birokrata i lutaka a crnoodjelaški blok hadezeovaca sjedi kao skamenjen, dok je gore za pultom impotencija polu-moćnika crnog bloka ‘dr. Rainer’ i ‘G. Jandroković’ bila je eklatantna. Svi su oni, do zadnjeg Sauche, strpljivo čekali, trpjeli, da ih pakleni trojac prestane mučiti, da im istekne vrijeme, da se umore, da odu na kavu ili tako nešto: držali su vodu dok majstori ne odu.

Na kraju su otišli, a sabornici, još danima u strahu da je Pernar možda još iza ugla, jedva su se usudili to komentirati. Osim Kreše Beljaka, koji ih je pozvao na kavu, no on je Samoborec i domovine sin.

No dok su oni bili u post-traumatskoj komi, nije bilo lijepo gledati kako su živozidaše potom zatukli novinari. Kojima je Živi zid također oduzeo diskurs i ovlast da diktiraju ‘o čemu će se govoriti’ i ‘tko postavlja pitanja’. Nego ih je Ismijavao i ignorirali. U ime vrlog novinarskog ceha Aleksandar Stanković prvi je dobio punu porciju.

Elem, čim su se spotakli krenulo je novinarsko udaranje lopatom, bacanje im kamenje u leđa  makar su ona tri već bili dobrano odhramali svaki u svojem pravcu. Velenovinar g. Trkanjac- Torquemada iz Jutarnjeg lista na svega karticu i pol tom prilikom uspio je (post mortem) izrigati o Živom zidu da je bio

 društveno štetan,

demokratski opasan,

politički korov,

nekoherentan,

cjelokupnu djelatnost i energiju usmjeravao  na dezinformiranje,

uporno i minuciozno rušio društvene spone,

stranka lažova i prijetvornika,

prakticirao internetski linč,

da tu kola sumnjiv novac,

da je prijetio,

derogirao,

da su tamo sjedili manipulatori javnog mnijenja

opijeni zvucima jedne varljive nimfe,

da je sve bio show koji je

prikrivao borbu za raspodjelu – europskog novca.

Uživao sam u  Trkanjcu. Što  su njemu proizveli  g. Pernar, g. Sinčić i g. Bunjac! I-  bio sam na njih ljubomoran. Što bih dao da me netko ovako napadne.

Šteta što su raspali. Masu toga smo doznali o Saboru, na kraju i novinskim redakcijama. Gđa Toma  u rečenom Jutarnjem listu objašnjava: ‘nisu surađivali s novinarima’. (Što znači ne surađivati znam još iz socijalizma.)

Je li taj raspad baš neka velika politička šteta, ne znam. Nisam bog zna što razumio od velikih misli Živog zida. Otkud im čudesne ideje od Putina do cijepljenja protiv ospica – što su to pobogu čitali, gdje su to nalazili? – ali je snaga njihovog nastupa i kako su zamutili žabokrečinu pa je sve isplivalo na površinu, meni bilo fantastično. Prijenos kako Pernar hoda oko dvorca magnata Todorića, emitiranja life prijenosa brutalnih izbacivanja iz stanova, državni prijenos kako g. Raineru i ostalim jandrokovićima pritrčavaju saborski gorile da iznesu baš te sabornike – jedan je nedozvoljivo jeo pizzu – pa kako onda muskulozne konobarčine nisu znale kamo da ih bace, da ih zanjišu i bace niz stube na ho-ruk, odnesu dolje na parkiralište, u kontejner? – sve to mi ide u arsenal najboljih političkih sjećanja.

No zapravo sam sentimentalan. Živi zid – oličen u rečenom trojcu – imao je u sebi nešto od Radija 101 i Feral Tribunea, koji su bili najvažniji duhovni i politički fenomeni Hrvatske od sedamdesetih do u prvo desetljeće dvijetisućitih. I 101 i Feral Tribune bili su također osobni projekti, podvizi grupa od par ljudi koji su imali ogroman oslobađajući učinak. Njihov trijumf nije se slučajno desio na bivšem Trgu Republike, glavnom trgu Republike. Dok su desetci tisuća ljudi demonstrirali za 101, na ona dva kioska bio je izložen Feral Tribune i nitko ga se od gg. hadezeovaca nije osudio maknuti, niti poslati pse vučjake u masu. Toliko su oba bili važni – narodu. Sentimentalan sam, jer su takvi kulturni projekti, pogotovo humorni, samoubilački. I iskonski 101 i Feral ugasili su se, raspali, raspršili. Neki iz Radija 101 i Ferala su se čak tako potrošili, dodrli,  da smo ih ispratili na groblje.

Puno od tog garda obnovio je Živi zid, bio kakav bio i sigurno ne moj prvi politički izbor. Velika je kulturna šteta dakle da su se raspali, neobjašnjivo uostalom. Još veća  jer Hrvatska po ne znam koji put prelazi na dnevni red, u ‘mirne vode’. Što je smetalo, uklonjeno je.

Onim pak Hrvatima i Hrvaticama i Ostalim Građanima koji su sretni da više nema onih tri saborskih besprizornika, od srca želim Branka Bačića. Poslušajte ga kako lijepo, razložno govori. Slušajte ga pomno, i uživajte.