Grad je drugačiji u rano jutro. Zatekla sam ga pri buđenju, bio je svoj kao nekad, dobar kao crno-bijela fotografija. Konobari su mi rekli “Kava tek od 8”. Ništa, sjela sam i čekala. Na carski trg je dolepršao par, mladi muškarac, čini mi se Britanac, i djevojka, porculanska Kineskinja. Odložili su ruksake na kamen. Ona je stala nasred trga. Zauzimala je poze, sve na prstima, a on je slikavao. Vrtjela se oko sebe, duga crna kosa i duga bijela suknja, krhki stas. Nakon svakog klika, dotrčavala je na minijaturnim stopalima do momka i pomno analizirala uspješnost fotografije. Skakutala je kao dijete i veselila se vlastitoj ljepoti. Zabavio me taj photo session na praznom Peristilu. Jedina osoba ikad koja je na tom trgu bila zaljubljenija u sebe od male Kineskinje, bio je car Dioklecijan.

Jedan od konobara sjeo je sa svojom kavom na skalinu i hvatao dah za dan pred njim. Onda sam i ja dobila kavu od konobara koji zna kakvu je pijem. Dobar osjećaj, već pomalo zaboravljen. Sve je sporo, sve je pomalo, i sve je vječno na ovom trgu. I tako sve dok iz Podruma nije izronila prva grupa s vodičem. To je za mene bio znak, treba se odlijepiti i put Pazara, pa o svom poslu…