–Neko vrijeme se ne smijemo viđati – rekao sam.  

Dovraga! Prevalio sam to preko usta. Jezikom obilazim zube i nepce. Trpko je, gorko, sramno. Palim cigaretu za cigaretom da se skrijem u dimu.

Osjećam taj okus pomiješanosti srama i duhana i danas. Ne sjećam se jesam li tada već bio sijed, ne sjećam se kojem sam razredu bio razrednik, ne sjećam se datuma tih događaja, mnogi su se detalji izgubili, ali to trpko, gorko, sramno trajno je zabilježeno. Za mene su sjećanja tajanstvo poput snova: fragmenti plešu i lelujaju, prozirni i neuhvatljivi, ali ono suštinsko opipljivo je i čvrsto. Evo primjera koji je zasigurno svatko od nas iskusio: u našem sjećanju ne živi realistična putanja kapilare lista na grmu kupine, ali živi dodir oštrine trna i mekoće zrnatog sočnog ploda, isprepletenost laganog bola i slasti, intenzitet doživljaja i intenzitet ljepote.  Ja sam profesor umjetnosti, mogao bih povući i analogiju sa slikarstvom. Prvo što mi pada na pamet su Čempresi Vincenta Van Gogha iz Muzeja d’Orsay. Van Goghov doživljaj jest sličan sjećanju ili snu. Debeli zeleni namazi kista vuku se po nekoj svojoj nesalomljivoj volji. Snaga je to rukopisa koji želi razuvjeriti da smo suočeni s tlapnjom, snaga rukopisa koji bilježi suštinu kao što je bilježe sjećanje i san.

Da se vratim priči: od onog davnog ratnog perioda živi u mom sjećanju intenzitet ružnoće i intenzitet tjeskobe. Utisnuti su u njega trenuci mog vlastitog iskustva i onog proživljenog kroz priče drugih. Fragmenti promiču prozirni i neuhvatljivi, ali ono suštinsko pritišće neumoljivo.

Osjećao sam se, dakle, obavijen košmarom dima. Udisao ga.

Bilo je gorko.

Bilo je trpko.

Zeblo me.

Tih je dana Asunta doživljavala neugodnost već na izlasku iz kuće. Na putu prema bolnici prolazila je preko dvorišta na kojem su se, kao i uvijek ranije, igrala djeca. Navikla na njihove razdragane pozdrave već je usne razvukla u osmijeh. Slika njihovog susreta, međutim,  nije bila nalik nekadašnjoj.               

Cika i vriska prelaze u šapat.

–Evo ide doktorica Asunta – upozorava Kiki.

            -Sad – komandira Keke.

Dječaci skaču na noge formirajući bojni red. Koko kasni, trgne se, trzne se, u zbunjenosti vadi špekule iz džepa. Špekule o beton odjekuju strano. Zborna pjesma kasni.      

            „Do-lje-duš-ma-ni, doo-lje-duš-ma-ni, dooo-lje-duš-ma-ni…“, kotrljaju se slogovi u ritmu odskakivanja kuglica od stakla.

 Asunta nestaje sa slike.         

Zloguke špekule iz Asuntine priče proizvodile su kod mene jezu. Prodorna vriska stakla. Zvuk sudara. Hoće li Kiki, Keke i Koko biti pošteđeni? Hoće li itko biti pošteđen? Sudaranje špekula najavljivalo je zlosilje. I – Asunta je pričala slične priče i sutradan. Pa je opet dolazilo sutra, pa opet sutra, pa opet sutra. Nakon mjesec dana svi glasovi iz Asuntinih priča slili su se u crescendo. Pokušat ću ih nekako razdvojiti i složiti priču vjernu stvarnosti. Ja više ne znam kojim redoslijedom su tekle ove riječi, možda je kraj bio zapravo početak priče, da, čini mi se da je ishod ili konačnica ili kraj saopćen bez odlaganja, da je možda najprije ispričan onaj užas jutarnjeg uočavanja automobila na parkingu, možda se najprije odvijao razgovor s ravnateljem, možda je susret s dječacima bio na kraju, možda je pacijentica bila prije dječaka, nije važno, nije važno… Ta zbivanja žive u meni, iako omotana koprenom dima, kroz sve ove godine. Žive jedno uz drugo u simultanom krugu, u istoj ravni s današnjicom. Pokušat ću ih razbiti u sukcesivni niz. Drugačijim pomicanjem na šahovskoj ploči sjećanja neće biti iznevjerena istina.

-Doktorice Asunta, vi ste toliko dobri –  govorila je pacijentica s dijabetesom i cirozom jetre – da biste me najradije uvjerili kako će mi noga opet narasti.

Asunta je zaista pokušavala podgrijavati pacijentičin još tinjajući optimizam i posvetiti joj više vremena nego što ga je realno imala. Nisu pričale samo o njenom stanju. Dok je  pregledavala mjesto s kojeg je amputirana noga i dok je ona prebirala po svojoj krunici, Asunta je pokušavala odvlačiti njene misli u vedrije smjerove. Zato je pacijentica dočekivala vizitu s izrazom spokojstva.

-Takvu krunicu je imala i moja baka – započela je Asunta zadnji od njihovih srdačnih susreta. –Ona mi je i ime nadjenula. U kući je bilo toliko Marija da su svaku morali zvati drugačije. Jedna je bila Mara, druga Marijica, treća Mari. Za mene su morali naći drugačije ime. Pod nekom reprodukcijom baka je našla zapisano ime slike. «Asunta», rekla je. To vam znači uzačašće.

-Uzačašće, pa to je tako lijepo – radovala se pacijentica neobičnom joj imenu.

-Bila je velika vjernica. Draga moja baka.

-A što ste vi meni dragi, doktorice, zovite me samo Ivona i nemojte mi persirati…

Već sljedeće večeri sve je okrenuto naglavačkle. Završila je Asuntina popodnevna smjena i došla je posjetiti Ivonu pred odlazak kući.

-Jeste čuli za Žalosno Selo, doktorice – dočekala ju je s izrazom mržnje i bijesa. Čak se u tom trenutku činilo da je to izraz gađenja. Bila je neprepoznatljiva kao da je preko noći netko zaposjeo njeno tijelo.

-To je prestrašno, to je monstruozan zločin – odgovorila je Asunta užasavajući se istovremeno i nad pokoljem u selu i nad Ivoninom preobrazbom. Zbunjenost je prikrila pregledavanjem zavoja na njenoj natkoljenici. Počela ih je skidati oprezno.

-Ne dirajte me tim patrljkom – vrisnula je žena aludirajući na prst kojeg je Asunta izgubila u djetinjstvu. Naučila je lijevu ruku držati tako da se to ne vidi, ali Ivoni ju je i pokazala i pričala o tome. Bio je to prvi korak ka povjerenju. Do jučer je to za nju bila čak potvrda njihove povezanosti. Najednom je izgledalo kao da pred sobom ima pacijenta s bipolarnom psihozom. Nešto kao dr. Jekyll i mr. Hyde.

-Što se događa, gospođo Ivona, zaboga?

-Je li istina da je vaš muž „njihov“, doktorice? Ha, nema ga večeras, ne dolazi po vas?

Ponašanje gospođe Ivone nije bio jedini udarac te večeri. Oli zaista nije došao po Asuntu. Ostala je spavati u bolnici. Takav je bio dogovor za izvanredne slučajeve.

Onda dolazi jutro… naravno da dolazi jutro. Pred bolnicom, na parkingu, miruje Olijev auto. Cijelu noć je bio tamo. Asunta se vraća u ordinaciju. Telefonira. Vrti brojeve. Kuće, policije, vojne policije. Odlazi ravnatelju. U dobrim su odnosima. Sada brojeve vrti on. Asunta odlazi u vizitu. Opet je njena smjena. Saopćava pacijentima da ih zbog očekivanog granatiranja moraju preseliti u podrum. Uznemireni su. Ljuti. Na situaciju. Na nju. Na sve. S gospođom Ivonom nije se moguće dogovoriti oko pripreme. Odbija.

Ulazi ravnatelj. Ima informacije.

-Mogu pred pacijentima – pita.

-Morate. Ne mogu sad izaći.

-Uhapšen je. Uhićen. Sinoć. Na parkiralištu.

-Zbog krivog parkiranja uhapšen?

-Ma ne, naravno, trebao im je. Uzeli su ga za razmjenu.

-Kakvu, zaboga, razmjenu?

-Za naše, kažu. Za naše zarobljenike.

-Naši? Njihovi? Što Oli ima s tim?

-Gotovo je, Asunta, već su krenuli prema punktu za razmjenu.

-Pošteno – upada gospođa Ivona. Na nosilima je. Spremna da je bolničari ponesu. Na lice joj se vraća izraz spokojstva.    

Eto, to je Asuntina priča. Sve mi je pričala preko telefona.

Asunta.

Moja kći.

I danas ćutim njene suze i čujem njen napukli glas. Ja sam stajao ukočen i nijem. Kad sam progovorio učinilo mi se da se otvara zemlja poda mnom.

-Neko vrijeme se ne smijemo viđati – rekao sam.

Ja, profesor umjetnosti. Učenicima uzor. Onaj koji pokazuje pravi put. Nema skretanja. Istina, dobrota, ljepota. Pravda i pravičnost. Empatija i ljubav. Mudrost. Kamo se mudrost okrenula u tom trenutku? Prema činjenici da je jedna kolegica dobila otkaz jer joj se proganjan muž sklonio kod obitelji na onoj drugoj, neprijateljskoj strani? Istina, nisam dugo poštivao svoju mudru odluku. Da li dan, da li dva, da li više? Zatvarao sam se u sobu i puštao Bachovu Muku po Mateju, zaranjao u njene dramatske varijacije i nestajao u gustoći baroknih tonova. Na trenutke. Sve drugo zgusnuto je u teško podnošljivu muku. Nemam u sjećanju razgovijetne slike toga drugog. Na trenutke zavrišti plamen, na trenutke probode pucanj, pa nalegne muk. Slutnja apokalipse. Pas mater svemu. Sive plohe, prazni okviri, nijanse crne, nijanse sive, sfumato. Nemam predodžbu ni tadašnje bolnice ni njenog dvorišta, ne razlikujem zvuk udaljene grmljavine i udaljene topovske vatre, ne vidim susjede iza zabrtvljenih vrata, ali snažno me gnječe dvije opsesivne slike: patrljak nesretne noge visi pred mojim očima zajedno s mrtvim pijetlom Chaima Soutina, a Asuntine suze svjetlucaju na Veermerovoj djevojci s naušnicom. Asunta, djevojka s bisernim suzama. Osjećam njenu napuštenost i mogu opipati svoj sram.

Konačno sam rekao: dosta. Otišao sam kupiti cvijeće.

-Koje želite – pitala je prodavačica.

–Žuto poput sunca – rekao sam.

Zanimljivo, ove slike vidim potpuno jasno. Hodam periferijom grada s buketom žutih narcisa, čvrstim korakom. Putem me prate ruševne, minirane, spaljene kuće. Plod sluđenog uma, zaključujem, ali beznadna pustoš ne zaustavlja moj sigurni korak. Iz suprotnog smjera ususret mi dolazi tip poznat iz Asuntina susjedstva. Iskočio je iz nagorjelog kamenja suhozida. Baca optužujući pogled na mene i mrmlja nešto sebi u bradu.

-Mržnjom induciran jadnik – govorim u sebi.

-Ovo je za moju kćerku – izbacujem glasno i dižem buket visoko.

Ja jesam.

Ja jesam.

Ja jesam.

Siguran sam da je moj korak bio čvrst. I da, vidim jasno: ja lebdim, a oko mene plešu žuti narcisi. Iz prizora izbija svjetlost kao sa slike Kolo Matije Jame.

Žuti narcisi.

Plešu kolo.