PIiše: Romano Bolković

Kad je umro naš prijatelj Darko Desnica, Igor Blažević je napisao da naš naraštaj nažalost nitko nije naučio kako živjeti. Zanimljivo, ne znajući za Igorovu rečenicu, Peđa Mavar je kazao: Život je posao kao i svaki drugi.

Svi smo studirali filozofiju. Niti jednome od nas nije bilo nepoznata ona Platonova da se ni o čemu drugome tu ne radi nego o tome kako dobro živjeti. Pa ipak, iako nismo imali dojam da smo bilo što krivo učinili, negdje je nešto nepogrešivo krenulo po zlu, i tako je i skončalo.

Ne bi nam se moglo čak ni predbaciti da smo bili i to što smo bili gradska djeca: stereotip dekadenta, djece koja su odrasla u Kavkazu, zaokupljena jedino Kinotekom, New Waveom, knjigama, ukratko trivijem i kvadrivijem, sasvim nespremna da se suoče s izazovima života. Ne bi nam se to moglo predbaciti već i zbog iskustva rata. Hoću reći, znali smo mi da ima zla na svijetu i prije rata i prije nas, ali nakon njega nije nam se mogla predbaciti naivnost.

Ipak, nešto je pošlo sasvim po zlu.

Kad je umro moj prijatelj Mile Vukobratović, ugledni rentgenolog u Švicarskoj, atletičar koji je trčao srednje pruge, odlazio na posao i s posla biciklom vozeći pedesetak kilometara dnevno, njegov otac je održao govor nakon čije prve rečenice sam osjetio strahovit udarac u pleksus, i nikada se više nisam sasvim oporavio; rekao je s nevjerojatnim dostojanstvom i čvrstinom čovjeka koji je u trenutku oproštaja od sina skupio svu snagu naraštaja koji su tako ispraćali svoju djecu: Sine, da na ovom svijetu ima imalo pravde, ti bi sada ispraćao mene, ali, mi živimo u podneblju u kojem su očevi naučili sahranjivati sinove a djedovi unuke.

Mile je vozio bicikl ponad Züricha, kao i svakoga dana, i samo je pao: pao je odmah do ceste, bicikl na njega, i očito je umro prije no što je dotaknuo zemlju. Kako je rekao njegov otac: Imao si srce Supermana, imao si srce goluba.

U tom je bio problem.

Iskustvo podneblja i ljudi koji žive u njemu taloži su u jeziku, uglavnom u uzrečicama; mi imamo nekolicinu takvih uzrečica o somatizaciji duševnih dispozicija. Mile je stvari uzimao odviše k srcu, i eto, puklo mu je od tuge.

Vidjeli smo mi zla i prije, nakon rata nitko nam nije mogao kazati da nismo cijepljeni, ali ono što je u mome naraštaju osporavalo tezu da je pakao izborno stanje, ono je što su nas naši roditelji naučili.

Da, sad moram suziti krug, jer tu i jest problem, ali u krugu mojih prijatelja, a moguće da sam ih i ne znajući tako i birao, u krugu naših roditelja, kad sad gledam sve nas i naše živote, naše službene i one manje javne životopise, nema ama baš nikoga tko nije odgojen da bude pošten čovjek.

Majka mog najboljeg prijatelja zadnjim je riječima ponavljala savjet: sine, raditi, raditi i samo raditi. Njen je sin danas izuzetno ugledan čovjek i iako je postigao u svome zanimanju i zvanju sve što je mogao, rekao bih da je ovaj život ostavio isti trag na njemu kao i na nama preostalima. Nabrojat ću par sudbina:

kad sam birao tko će mi biti vjenčani kum, bio sam s jedne strane u jednostavnoj situaciji, jer su me već neki od onih koje bih izabrao izabrali za svoga kuma, a s druge je preostalo još dva, tri jednako bliska prijatelja od kojih sam se morao odlučiti za jednoga; izabrao sam Branka Kuzelea jer je bio odgojen i već kao dječak bio je sazdan od lojalnosti, od iskrenosti, od prijateljstva, od dobrote. Takav mu je bio otac, takav mu je bio brat; takva mu je majka i takav je on, i znao sam da mi se malo što može u životu zla dogoditi, ako je on tu, negdje, uz mene.

Kako je neki dan i sam napisao uz fotografiju tog dječaka za rata u Vukovaru, nešto se u tom pogledu toga dana zauvijek promijenilo: ne, nije prestao biti lojalan, iskren i dobar prijatelj, ali je prestao biti dječak, i to na samo nama znan bolan, valjda do srži bolan način.

Iako je sve učinio kako treba, i za sebe i za druge, i iako je preživio i taj dan, i on nosi i istu bol: zato jer naprosto genetski nije programiran da može drukčije; takav obiteljski odgoj.

Sjećam se jednog svibanjskog dana: moj otac je vidio da netko krade bicikl susjedovog sina i skočio je kroz prozor prizemlja u kojemu smo tada živjeli, uhvatio tog lopova, skupili su se ljudi koji su ionako – to su ljudi nekoć činili – sjedili pred zgradom na klupicama i pričali, došla je policija… i ja sam razmišljao do dugo u noć, do dugo u život kako bi i neki drugi susjed čuvao tako moj bicikl, kako su ljudi bili solidarni, manje cinični, jer su znali i cijenu i vrijednost svega, svega što su svojim radom o kojemu je govorila mama mog najboljeg prijatelja zaradili, i iako sam kao teenager shvaćao i znao kako se gradi po obali i zašto se odlazi za berbe na bolovanja, u krugu ljudi u kojem sam rastao toga nije bilo. Ne znam, ne želim ni od koga raditi heroja, možda smo naprosto igrom slučaja mi imali gdje biti i na moru, jer je otac iz Istre, baš kao što je otac mog najboljeg prijatelja s Raba, i da ne nabrajam možda su dijelom okolnosti bile takve da nam nije trebalo puno pa nije trebalo krasti, ali iako su nam roditelji bili najrazličitijih profesija, iako u nekom drugom vremenu i društvu ne bismo bili u istim društvenim slojevima, svatko od nas je usvojio tijekom svog odgoja tu životnu lekciju o poštenju.

Ne govorim o čestitosti. Ne govorim o junaštvu. Ne govorim o dobroti. Govorim o poštenju.

Ne želim, namjerno ovaj puta izbjegavam velike, bombastične riječi, iako se ne da bez njih govoriti, kao što se Schrödingerovu mačku ne da nacrtati, ali moram samo ovo kazati: mislim da je jedan naraštaj, ili jedan specifičan dio toga naraštaja, odrastao tako da je usvojio odnos prema zakonu kao dio kućnog odgoja, opće kulture, najintimnije svojine i, što je postalo pogubno, pitanje elementarne ljudskosti: pri svih kasnijih spoznaja o pravu kao odnosu među ljudima i vladavini prava, o razlikama prava pravednosti i svim nijansama i sofisterijama koje bih mogao sada nabrajati u par pasusa, nas su naučili da budemo poštena djeca i mislim da smo uspjeli proživjeti ovih gotovo šezdesetak godina kao pošteni ljudi.

Tu, tu je sav problem.

Naši roditelji, naši dobri roditelji, nisu znali za kakav nas svijet u stvari treba pripremiti, a i da su slutili, ne bi to znali. Da. Znam. Znam da će sada netko kazati: dobro, nečiji su roditelji ovaj svijet ipak učinili takvim kakav jest, ne samo devedesetih, nego desetljećima prije, ma i duže, je devedesete su samo finale, ali iskreno govoreći, razmišljajući o majkama i očevima svojih prijatelja i svojim roditeljima, na tim ljudima ne nalazim ni najmanje krivice. Pogotovo u svjetlu – ha, svjetlu! – nadolazećeg: i nije tu riječ o tome da bi mnoga znanja naših djedova i očeva, majki i baka bila generaciju, dvije, ma u samo jednom ljudskom vijeku sasvim beskorisna, a i to se dogodilo, nego je riječ o kudikamo pogubnijoj nespremnosti na život, a kad je već tako, kad su tu i životi bili cijena te nespremnosti, reći ću to vrlo osobno: meni su govorili i naučili me da se sam, svojim talentom, ako ga ima, znanjem, ako ga mogu steći, radom, kojeg uvijek ima ako ga tražim, izborim za svoje mjesto pod suncem, ali mi nitko nije nikada rekao da zajebem, prevarim, otmem, ili naprosto pucam u nekoga ako nešto poželim uzeti. Kraće rečeno: nisu me učili biti kriminalac.

I tu je sad veliki problem.

Ne stoga jer bih ja to htio ili morao biti.

Ne.

Problem je u inačici one Franklove da je nenormalno ponašanje u nenormalnoj situaciji normalno: u vrijeme opće anomije pitanje je je li to kriminal ili je to posljednja crta obrane ljudskog digniteta. Krležina se kutija olovnih slova, znate, u jednom trenutku u žaru diskusije rastali, a kad se stvrdne ako ne ide riječima…

Jesam li pretjerao nakon što sam neki dan već spominjao metak? Zašto variram taj užasan motiv.

Gledam svoje poznanike, pustimo prijatelje. Pažljivo slušam što pričaju, čitam što pišu: evo Ozren Kanceljak govori kako se sve više zatvara u svoj krug, ne piše ni o onome što pouzdano zna, jer se cijeli život time bavi i od toga živi, ali količina idiotizma i zla je takva da je Ozren, što i mnogi sve češće rade, jednostavno odlučio u svojoj mikro-zajednici, svojoj oazi, proživjeti ostatak života i preživjeti ludilo koje satire. Ima savršeno pravo.

Za razliku od Ozrena, ja nemam obitelj. Nemam djece. Nažalost, tako je ispalo. I budući da živim sam, znam sa sobom izaći na kraj sam, koliko god da boli obavim to sam, uvijek nekako ipak preživim i proživim to sam, da, naravno, padam i ustajem se, kao i svi, ili većina, i imam ožiljaka koliko rijetko koji rimski gladijator, i mislim ovako: ja nemam obitelj, i u stvari, a zašto da se povlačim, iako znam veliku lekciju Đure Perice, koji je bio osuđen na smrt, pa na dvadeset godina, pa ih je na pravdi Boga odslužio četrnaest: jedne noći, usred razgovora o sasvim drugoj temi, zamislio se, i vrlo mirno kazao: Mili, svakog neprijatelja možeš pobijediti, ali jednog ne – državu. Kad ti država postane neprijatelj, nemaš tu što tražiti. Da, znam tu pouku i znam modus operandi, u najmaštovitijim formama, tog neprijatelja. Naročito kad se spusti u dubinu.

Moj posao je kao onaj liječnika. Ne možete to birati, naprosto i u mome poslu postoji predmet patologija. Upoznate sve slojeve društva, a nije potrebno da se ono uzbiba, pa da talog ispliva na površinu. Ukratko, tko se ozbiljno bavi politikom u Hrvatskoj ne može ne znati i vrh i dno, a ako ste trideset i više godina u ovom poslu, onda shvatite da između tog trunja postoji fino tkanje, od vrha do dna, i da ta mreža i preplet odnosa čine složenu strukturu koje ljudi nisu svjesni. Valjda zato dobar dio nas s vremenom prestane govoriti ili pisati onako kako smo to činili desetljeće, dva prije, jer stvar je beznadežna: neke su istine, uvijek to ponavljam, neprihvatljive, neke neshvatljive. Iz različitih razloga, ali i ja se, kao i Ozren, povlačim u svoj svijet, u svoje arkane, u moram priznati sasvim doslovnu samoću.

Nakon svih tih desetljeća bivanja u Rimu i života po rimski, nakon što sam ne iz partera nego iz lože gledao na scenu, ali i na strasti partera, nakon svih dvorskih spletki i onih uličnih, mislim sada nekako ovako doživljavam život, kako je svoj govor o Eshilu i Sofoklu počeo Dion iz Pruse: „Ustavši negdje oko osam sati ujutro, kako zbog tjelesne slabosti, tako i zbog zraka koji je ujutro hladniji, pa sliči više na sredinu jeseni mada je sredina ljeta, uredio sam se i pomolio, a onda se popeo na kola i po hipodromu napravio jedan pristojan broj krugova, s tim da je zaprega vozila koliko je moguće pažljivo i ugodno. Nakon toga prošetavši, malo sam si otpočinuo. Onda sam se namazao i okupao i mrvu prigrizao, pa uzeo u ruku neke tragedije.“ Hoću reći, kao da na rubu carstva u jesen života gledate lišen iluzija sav ovaj igrokaz, uvijek iste dramaturgije, pisan u lošem stilu s predvidljivim zapletom, bez raspleta, kraja i konca, i intenzivno, onako kako ste somatizirali zakon, osjećate bol zbog činjenice da su vas u najboljoj namjeri krivo odgojili, da vam nisu kazali da ćete se s tim svojim kinderštube-poštenjem naći usred sveopće anomije i da biti nepošten u ovoj zemlji znači vladati se sasvim normalno u abnormalnoj situaciji, da ovdje ne napuniti džepove jabukama na tuđoj krsnoj slavi znači da ste tetica i civili i da niste za život, pri čemu nitko ne pomišlja na veliki nauk zla koje ima samostalnu logiku.

Tomislav Merčep sve je samo ne omiljen lik ovdašnje javnosti, ali što ćete, i Staljin je nesumnjivo imao pravo kad je rekao jedne noći u Moskvi da snježi: zaistao je pao snijeg. Tako je i Merčep, koliko god mislili da on ni u čemu ne može biti u pravu, jednom kazao da su najbolji njegovi borci bili Zagorci, jer ih je najteže bilo natjerati da prvi put pucaju, ali onda bi bio problem zaustaviti ih. Nema to veze naravno sa Zagorcima: to je metafora, riječ je o malom, normalnom čovjeku. Kaj hoću kazati? Rekao sam kaj hoću, shvaća se, polako ali sigurno, ali ako treba mogu ja to izravno: A zašto se misli s takvom sigurnošću da ovaj naraštaj ima što izgubiti i da će dovijeka dopuštati da mu se dostojanstvo povlači po prašini i da baš nikome neće pasti na pamet kazati tko je imenom i prezimenom zlo ove zemlje i da će u tom trenutku biti kasno za sve suvišne daljnje rasprave?

Ja ne znam zašto se misli, u podneblju u kojem nas je povijest naučila masovnosti takvih obračuna, da je Fukuyama u pravu, da je povijest došla kraju, i da je nastupila univerzalna liberalna država koja će sve riješiti na tržištu? Zašto mislite da nekom neće pasti na pamet da su cijevi bile okrenute u pogrešnom pravcu, da za vatrometa nitko ne gleda zvijezde, i da se račun za pokradene živote neće ispostaviti? Kako to naraštaju koji nas je okrao pada na pamet?

Pitao sam jučer ujutro jednog pametnog čovjeka: Cui bono?, kratko razgovarajući o kandidaturi jedne od osoba u predsjedničkim izborima. On mi je odgovorio: quo warranto? Dan prije istu sam tu stvar komentirao u jednom društvu: ne samo za čije dobro, nego valja pogledati u čije ime i s čijim placetom netko stupa na scenu? Koga tu tko predstavlja. A odgovor je jednostavan: sve su ovo frakcijske borbe u okviru jedne te iste tranzicijske interesne strukture. Nema ovdje čak ni elita koja bi demos instrumentalizirale populistički u smislu pokušaja jedne elite da narod iskoristi kao sredstvo svrgavanja druge. Ovdje je riječ o jednom te istom networku koji se proteže od truna do truna, od vrha do dna, i to znaju vaša djeca, instinktivno to osjećaju govoreći da ovdje nema budućnosti, jer vide da su isključeni, da se ta kabala zatvorila u burg, da je podigla vrata i da vas od nje dijeli opkop, i da se tu čak ne radi o tome da biste sada malo vi na kopanj, iako i toga ovdje, priznajmo si, ima vjekovima, jer to je jedina povijesna lekcija da tu tko bješe ništa bit će sve, obnoć, samo ako ima malo sreće pa preživi prvi sljedeći pirotehnički revolucionarni spektakl, nego se ovdje radi o tome da se iz ne znam kojeg razloga misli da su karte podijeljene za sva vremena, i nauštrb ukupnom povijesnom iskustvu ovih krajeva, a naročito prošlom stoljeću, da se nikad neće mijenjati i špil i dealer ali i igrači.

U Hrvatskoj umijeće življenja umijeće je preživljavanja: ne da se to ljudima predbaciti uslijed svi tih ekstaza i agonija povijesti, ali ovdašnji ljudi ne traže puno, tek da im djeca ostare, kako je dolje krasno napisala moje prijateljica. Oni koji prežive cinično smisle glose poput: Navik on živi k zgine pošteno, a u stvari instinktivno znaju da se pošteno govoreći jedno broji preživljavanje: oni pošteni ionako neminovno zginu, sad časomice ili u dugom procesu zvanom život u Hrvatskoj, svejedno: prvo možda donosi nekakvu neizvjesnu satisfakciju privremene besmrtnosti, dok vam ne uklone i bistu i postolje, dok drugo jest agonija, ali vođena impulsom borbe za život, neminovna, biološki samorazumljiva.

Hrvatska nije nastala bez međunarodnog placeta. Velika je greška visokih međunarodnih adresa misliti da je odsustvo vladavine prava i jednakosti šansi moguće kompenzirati prividnom sigurnošću tranzicijom uspostavljenog poretka. Baš kao što politička smrt ponekog od sudionika igara u političkoj areni više neće biti dovoljna da zadovolji strast svjetine.

U zemljama koje uče pametno, i na tuđim greškama, budućnost se priprema, jer se naročito tamo gdje se povijest izrazi kao drama vlastita smrtnost intenzivno osjeća. U Hrvatskoj svi misle da su besmrtni i da će njihova vlast trajati doživotno. Možda Titovo nasljeđe, svejedno, besmisleno. Jer, recimo to najstaloženije moguće: kako mogu mirno zaspati onih par stotina nazabrinutih za sudbinu svoje djece iako je zbog njih stotine tisuća nečije djece otišlo iz ove zemlje, nakon što deseci tisuća poginuli, osakaćeni i uništenih života?

Kakva samouvjerenost.

Kako fatalno kriva procjena.