Kad sam imala 15g pročitala sam (prvi put) sve one knjige od Remarka koje smo držali u regalu u dnevnom boravku. Čitala sam svaku noć, ponekad do zore. U zoru sam gasila noćnu lampu a u glavi su mi tutnjali topovi, miješali se dijalozi, ljubili se neki muškarci i žene i vrištale njihove sudbine. Čitala sam jednu za drugom sve te knjige, opčinjena, gladna, osupnuta. Nikad poslije u životu nisam tako čitala. Otad, svaki put kad negdje ugledam napisano “Erich Maria Remarque”, zadrhtim, kao da se spominje neka moja davna, prešućena ljubav. Remarque tad za mene nije bio pisac nego moj drug koji me držao za ruku tijekom tog dijela odrastanja, negdje od puberteta pa do punoljetnosti. Naime, svaku od tih knjiga u tom periodu sam pročitala dva, neke i više puta. Nije ni čudo da nisam normalna 😀 U svakom slučaju, ponekad mi nedostaje ta čudakinja koja se fanatično predozira slovima iz noći u noć. Takvo oduševljenje, strast i takva prestravljenost životom kroz knjige više se nikad nisu ponovili, bar ne takvim intenzitetom. Godinama kasnije, kad sam počela pisati blog, za podlogu bloga izabrala sam istu boju kakve su bile te knjige – tamnozelenu. Vjerojatno slučajno, ali znam da za mene, uz sve ostale nijanse zelene, postoji još jedna, takozvana “remarque zelena”. To je, odonda, od onih besanih noći, za mene boja sve ljepote i užasa života, strasti, ljubavi i prijateljstva.