Radi se o nemogućem, i uzaludnom. O tome da postoje ljudi, na primjer ja, kojima je nemoguće i uzaludno jedino prihvatljivo, i blisko. U okviru projekta Rijeka EPK, snimali smo Peti ansambl. Pripreme za kazališnu predstavu, koju pripremali su ljudi s mentalnim teškoćama, a te licemjerne teškoće, taj eufemizam, nekakav su lažan i zakučast termin za retardaciju, ili autizam. Teškoće naime imam ja, koja nemam pojma što sam jučer jela. Od teškoća se oporavljaš na način da neko vrijeme mašeš rukom ispred čela, i ponavljaš kako si bedast. Retardacija, autizam, pripadaju drugim svjetovima, tako udaljenim, i slabo osvijetljenim, s kojima jedva da je moguće uspostaviti kontakt. Taj kontakt dragocjen je jer drugi svjetovi imaju neku posve drugačiju inteligenciju, i, što je još važnije, posve drugu vrstu senzibibiliteta. Naš rutinski, svakodnevni dodir za njih je nešto drugo, znači drugo, ima cijelu paletu produbljenog smisla.
U kazališnoj predstavi, to su izrazito mladi ljudi, koji u prosjeku jedva da imaju, ili nemaju, 20 godina. U jednom upravo savršenom trenutku, učiteljica plesa pleše s mladim muškarcem koji nema sposobnost koncentracije, jedva da može gledati u njezinom smjeru. On ponavlja, oponaša njezine pokrete, nastaje neke vrsta sakrosantnog erosa, u glazbi se povezuju muškarac i žena, istodobno povezuje se nešto što je nedopušteno, prekrasno, nemoguće. U finalu, izrezana snimka traje nekoliko desetaka sekundi. Silno mi je stalo da ta kratka sekvenca zadrži originalnu glazbu, a aplikacija za prepoznavanje pokazuje da je u pitanje glazbenik Sohn, i pjesma koja se zove Veto. Jer radi se o krajnjem dometu umjetnosti, o trenutku kad zakorači, i doskoči, u polje nemogućeg. Gnjavim s tim sebe, i kolege, dopisujemo se, ispunjavamo različite formulare nekakvog britanskog ZAMP-a, ispostavlja se kako nekoliko desetaka sekundi stoji 1000 eura, i da je jednostavnije promijeniti muziku. Pa se onda postavlja pitanje, za ljude koji inzistiraju na tome da žive isključivo od umjetnosti, koliko to točno košta. Koliko stoji ta vrsta slobode, u kojoj se čudo može procijeniti na iznos od 1000 eura. U kojoj je moguće odbiti takav kompliment. To je nekakva tobožnja cijena, minimalac, za koji se realizira tobožnja autonomija, jednako naplativa kao i impulsi kod teleoperatera. To je krajnji cilj, i smisao, brojnih umjetnika, “da se njihov rad cijeni”. Da ni slučajno ne rade nešto drugo, ne peru stubišta. Cijeni se, cijena je istaknuta. To je najstrašnije što se talentu može dogoditi, da mu se uskrati nemoguće, i uzaludno. Mladi ljudi koji plešu, koji tako savršeno čuju. Dodir u kojem nema razlike među svjetovima, gdje ne postoji ništa nepremostivo, a najmanje regresija, retardacija.