Sjećate li se tipa iz Instituta za jezik koji je na Tv hladnokrvno izjavio da Tim Orešković Građevina “sasvim razumljivo govori hrvatski ” i pri tom ostao živ? Jeste li ikada primjetili da našu pučkoškolski patetičnu KGK itko upozorava na neprikladnost njenih govora, krive navode, bombastične konstrukcije? Zamijetili ste akademičare i saborske perjanice, koji ustrajno govore “daklem” “isto također”, ne trepnuvši okom? Znate li za Čovićev počasni doktorat i čuliste njegov hrvatski jezik? I naše aktualne dvije ministrice u prosvjeti i kulturi i njihove retoričke sposobnosti? Dakle, svi znaju sve i svi su sve registrirali, ali nitko ne stavlja ove pojave u kontekst NEDOVOLJNE BRIGE ZA HRVATSKI JEZIK.A ima i zorta pred vlasti,a i oportunizma, naravno, no o tome drugom prigodom.
O jeziku rode….Satnice se smanjuje, kriteriji se urušavaju. Kultura čitanja je nebitna.Kaže nepismeni tip: ” Mi smo pobjedili u ratu, mi ćemo odrediti što će se čitati!”. I svi odšute, podvijena repa. O lektiri će odlučivati ideologija. Ili možda vjeroučitelji, predstavnici braniteljskih udruga, Marijina legija, Vigilanti. Nebitno. Tronarječnost hrvatskog jezika poštovat će se sporadično, manifestativno. Suštinski, djeca u školama rijetko će osjetiti potencijalnost svojih lokalnih govora, ljepotu narječja, literarnu zalihnost. Neće znati pet pjesama naizust, neće poznavati zavičajnike odane peru u krugu od stotinjak kilometara. Umjesto da MATERINJI JEZIK bude vidljivo glavni predmet obrazovanja, a totalna usmenost i pismenost njegov krajnji ishod, danas je to zastrašujuća točka državne mature. Padaju djeca na ispitu kao prezrele kruške, a onda nastupa čudom čuđenje, gdje su stvari zapele i iskliznule iz tračnica?
Stvarno, gdje? Recimo,u poljskim srednjim školama satnica jezika povećava se po dva sata po godini školovanja bliže maturi. Jer “jošte Poljska nij’ propala, dok mi živimo!”. Čujem da ima još nekih obrazovnih sustava osjetljivih na jezik, kao glavnu oznaku nacionalnog identiteta. Također da ima bravuroznih govornika među političarima, ljudi od pera, ljubitelja poezije. Čujem da je standardni jezik obvezatan na službenim jestima i u medijima, bez mere-nemere i slične folkloristike.Imam stanovite sumnje, da uskoro nitko neće znati rukom pisati , glavom misliti ni uživati u tečnom i lakom govorenju. Ali zapravo, voljela bih vidjeti, kao stara školnica, te maturalne zadaće, eseje i slobodne sastavke nekadašnjih maturanata, koji se danas “čudom čude” i odmahuju glavom na loše provedene reformske zahvate.
Nekako sumnjam da bi mi to do kraja razjasnilo stvari, no neke bi pretpostavke zasigurno potvrdilo.
radio gornji grad 
