Sjedio je sam na kavi taj zgodan muškarac, zagledan u daljinu, ali ne onako glupo kao s reklame, već nekako smireno i ispunjeno, kao da je dugo meditirao. Imao je tako lijepe ruke, prekrasne. Neke smirene i dobre ruke koje rastu iz tijela inteligentne osobe. Živa šteta što ih nije bilo više kako su bile krasne. Došlo mi je da sjednem pored njega, zabijem nos u njegov mirisni vrat i poškakljam ga s trepavicama. Bila sam spremna napraviti budalu od sebe i to pri punoj svijesti, ali njemu bi to bilo sasvim normalno, sasvim prirodno, sasvim po njegovoj mjeri, baš kao što je on po mojoj. Sigurna sam da ne bi imao ništa protiv da mi rukom petlja po kosi, ali ne kao da gladi psa koji mu nedostaje otkad je otišao na onaj svijet, nego kao da se spaja sa mnom na višoj razini svijesti, kao da to spajanje liječi sve oko nas, spajanje od kojega šume rastu i životinje govore. I dok smo se tako povezivali, jer stvoreni smo jedno za drugo, ma što skrojeni, ušiveni i to s prorezima na pravim mjestima, palo mi je na pamet kako bi bilo lijepo kada bismo nas dvoje negdje otputovali. Recimo u Italiju. To nam doista nije daleko. On bi, naravno, naručivao hranu na talijanskom, šalio se s konobarima i svi bi gledali u njegove ruke, te divne, dobre ruke zbog kojih se rasplačeš od sreće čim ih vidiš, a ja više ne bih sanjala da mi ispadaju zubi. Isto bi bilo i u Francuskoj, Danskoj, Rumunjskoj, Gruziji, u baš svakom kutku svijeta. Bože dragi, kako me samo razgalio taj prizor. Stajala sam nasred ceste i smiješila se uredno podšišanom grmu u žardinjeri kafića, jedinoj prepreci koja nas je dijelila od našeg prvog putovanja. To je, znači, to. Spretno i lako zakoračila sam preko grma da skratim put do sreće, jer željezo se kuje dok je vruće, učili su nas dok smo bili mali. Jednom sam nogom zakoračila u njegov prostor, u naš prostor bolje rečeno, a on je svojom lijepom dugoprstom rukom čije sam prste skoro polizala, žustro pokazao prema ulazu i mišje zaskvičao da mi je ulaz s druge strane. Mislila sam da će mi od muke čak i na javi poispadati svi zubi, Italija je odjednom bila daleka poput Ognjene zemlje, a moje srce slomljeno kao nikad dotad. Izdao me i ostavio, razočarao i prevario, sve u jednom danu, u jednom trenu. Gledao me kao neku luđakinju sa ceste koja ne zna što radi. Uvrijeđeno sam mu okrenula leđa jer drugo nije ni zaslužio. Otišla sam istim putem, preko grma koji me, suosjećajan i nježan, svojim kratkim i oštrim listićima nespretno pokušavao zadržati da ne odem. Toliko mu je to bilo važno da je u njegovim kvrgavim ručicama ostao dio moje haljine koji se omotao oko zdepaste krošnje poput oguljene trake od salame. Ali tko bi mu zamjerio. Ipak je izveo sve bez riječi, a čini se i da ima točno to što mi nedostaje.