Matoš sjedi pod palmama na Gornjem gradu. Značajnije su tu dakako one od njegove ličnosti, tradicije, književnosti, identitet grada ili od posječenih divljih kestena koji su na istom mjestu bili desetljećima. Njih je navodno maknuo Zrinjevac jer su se posušila. No, tko je donio palme? Robovi smo dobrozana infantilna ukusa koji, tak i tak, sve svodi na škart, pa kaj ne bi i ovu najpoznatiju i popularnu zagrebačku spomeničku agendu jednom piscu. Ili je sada, kad imamo Tuđmanov spomenik kojeg preko puta Gradske skupštine, čuva policija, svaki drugi postao suvišan? Sigurno je da policija neće istraživati ovaj kič i tko je  stavio palme, pa iste privoditi.

Palme oko Matoša suštinski su ipak daleko veća blasfemija od srpa i čekića u podnožju spomenika prvom predsjedniku, ujedno i generalu JNA. Naravno, za razliku od toga slučaja, protesta, one imaju neviđen karikaturalni potencijal za razumijevanje našeg grada, zemlje i kulture. Nije tu više važno ništa osim onog dobro poznatog kompleksa da se želi biti ono što se nije, da palanka bude metropola, seljačina gospodin, a tradicija gostioničarski kapric. Palme su sigurno zamišljene kao nešto što će privući turiste, ili pak naprosto zato što je netko kivan na Matoša jel nije napisao šlager ”Tri palme na otok sreće”. Jesem ti gajde i palmama na zaštićenoj vizuri Gornjeg grada. Kako bilo, Matoš je ipak napisao onu čuvenu ”Staru pjesmu”. Već onda je prokužio to s palmama,, kaj ne? (M.G.)

Antun Gustav Matoš: Stara pjesma

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.