Sada se prisjećam visokog vitkog mladića za mramornim stolom u Ruskom caru. Pušio je tako sladostrastno, gotovo pohotno. Pio je čaj s rumom. Prstima obiju ruku povremeno bi pročešljao gustu i bujnu kosu. Imao je azurno plave oči, ugodan glas i neku lakoću u ophođenju. U jednom je trenutku razvezao šal i zavalio se na naslon. Blago se osmijehnuo i rekao: “Ovo nije moj mantil, ovo nisu moje cipele!” A doista je puhalo, košava je zviždala iza prozora brišuci pustim beogradskim ulicama. Sve se njihalo. Tada je zavrnuo džemper i pokazao mi da je između potkošulje i tog grubo pletenog džempera udjenuo Vidike, književni list studenata Beogradskog sveučilišta; tu ga je udjenuo da bi mu štitio prsa. U tome listu čitao sam njegove tekstove; bio sam očaran…

Jedanput smo se našli u njegovoj sobici od nekoliko kvadrata, koja bješe smještena u potkrovlju. Uspeli smo se skliskim stubištem do mansarde. S nama su bili Miro Glavurtić i Leonid Šejka. Ušli smo u taj hladni sobičak. Prozor bješe zatrpan krpama i starim novinama, a posvuda razbacane knjige i časopisi. Zapazih nekoliko knjiga ispod staklenog zvona.
To je ona staklena kupola pod kojom se u kafanama čuvaju namirnice…
Upitah: “Zašto su tu sklonjene samo neke knjige”. “Stalo mi je do tih knjiga, a to je jedini način da ih sačuvam od pacova”, rekao je.

Kasnije u njegovoj prvoj knjizi, kratkom romanu “Mansarda” nalazimo u literarnoj formi taj podatak….

Da još malo ostanemo u toj sobi, za koju pisac kaže da je bila slična “utrobi malih lađa što se ljuljaju na pučini, izgubljene u tamnim noćima”. Tu je Danilo započeo s tezama za esej o Glavurtićevim crtežima. Hodao je tamo-amo po toj maloj sobi, uzmahujući svojim dugim rukama. ” Hodaš kao De Maistre u paklu svoje sobe”, rekao je Glavurtić. Sjedili smo u kaputima, pili mlijeko i grickali kekse. Slušali smo njegov zvonki glas. S lakoćom je govorio o ” pečatu Cranachove naivne anatomije”, koji je utisnit na Mirovim crtežima, o uticaju Konrada Witza, o atmosferi holbeinovskog fatalizma, o “grafičkoj mori”.
Sjećam se kad je rakao da se preciznost stječe i uči, te da su Glavurtiću koristili geodetski instrumenti koje je, umjesto slikarskih nogara, nosio po dalmaciji. (Miro Glavurtić je počeo kao građevinski tehničar i geometar). A, čitanje na geodetskim letvama, isto je što i sricanje pjesničkih simbola. Tada me pogledao i dodao: “Čuvaj se suvišnih riječi, tamani ih kao gamad”.
Bilo je kasno, kiša je pljuštala, čulo se kako bubnja po krovu. Svijetlo žarulje bješe se razlilo po onom staklenom zvonu, dajući mu neko unutarnje obasjanje. Bješe to malešni žižak nad poklopljenim knjigama., mistična svjetlost koja žari iznutra, a cijeli taj prizor doimao se kao kakav vas Hermetis jednog alkemičarskog procesa u kojem će se “tvari podvrgnuti pretvorbi”. To je zvono prvi simbol, sjedište svih transmutacija , “sferički kozmos” u kojem sam ugledao zametak budućeg djela, klicu života. Pokušali su kasnije neki književni štakori nagristi to djelo, ali ono je bilo zaštićeno vlastitom veličinom. Ono sada svijetli ispod velike književne kupole, ispod ” zlatne prašine vremena”.