Otkako sam čuo prispodobu o četvorici koja su ušla u Vrt, imam pred očima jasnu viziju s kojom ne znam što bih započeo, samo znam da mi se nameće kao uvodni prizor, što je ne samo čudno, nego zapanjujuće, budući da sve što sam do sada pripremno pisao nema nikakve veze s tom slikom.

Zamislite neku veliku dvoranu. Dvorana je pod zemljom, to znam. Duga je i prazna. Nema pilastara. Visoka je recimo 5-6 metara, dakle jest visoka, ali ne kao crkva. Rasvijetljena je, ali prigušeno. Rasvjetljavaju je zamagljeno Irlichteri, lebdeća svjetla. To nisu svijeće koje lebde, to nije nikakav nositelj svjetla, to su naprosto lebdeća svjetla. U dnu s lijeve strane čovjek je svojih osamdesetak godina, u nekakvoj dugoj odori, ne kao jezuiti, a opet nema ni kaput: ima nešto na sebi što je kao obredno ruho. Čovjek lebdi ispred trona. I nečega što je kao kovčeg. Mislim da su ispod njega stepenice. Znam im broj. S desne strane je mlađi je čovjek u istom takvom ruhu. Njih dva razgovaraju nekim starogermanskim jezikom, ali ja znam što pričaju: tema je smjena straže/predaja straže. Starac predaje mladom čovjeku nadzor, ali nadzor nad Svijetom. Obje prilike kao da su ponad tla. Usred prostorije lebde stupovi cvjetnih kapitela čiji broj ovdje ne mogu spominjati. Ponad njih vitke su, visoke upaljene bijele svijeće. Ta dva čovjeka lebdeći kreću jedan prema drugome. Mladi čovjek preuzima mjesto starijega. U trenutku susreta na pola prostorije rotirajući izvode kratak, decidiran ritual. Cijeli je zrak ispunjen nekim prozirnim entitetima sličnim onome što vidimo kad na plaži gledamo u blještavilo neba pa s jednog kraja vidokruga prema drugom krene neka prozirna aglutinacija. U jednom času kao da se kroz tamu vidi da su zidovi zapravo beskrajni redovi što se gube u nedogled i da u njima sjede distingvirani, ozbiljni ljudi. Ima nešto ritmično u njihovom disanju i neki šum u njihovom izdisaju. To se događa u trenu rotacije: cijeli prostor se rastvara i umnaža beskrajno u svim smjerovima: dvorana postaje samo prostor u kojemu te dvije figure mijenjaju mjesta a na sve strane i gore i dolje šire se beskonačni redovi uzvanika.

Druga scena, koju ipak treba uštimati, kao što to čini orkestar prije koncerta:

1787., u djelu Entdeckungen uber die Theorie des Klangs, Ernst Chladni opisuje zvučne figure nastale vibracijom metalne ploče prekrivene finim puderom i vještičjeg violinskog gudala; dvanaest godina kasnije, impresioniran Chladnijevim eksperimentom, Novalis primjećuje: Možda su slova originalno bila akustične figure, slova a priori?

Slova kao oblik zvuka.

Idemo sad, jedan, dva…

Jednoga jutra, devedesetih, probudio sam se u mahnitom skoku – nikada prije ni poslije u životu, jer spavam jako dobro, u mistimingu doduše, ali kad zaspim spavam osam sati bez buđenja – i istovremeno se pridignuvši u krevetu počeo sam mahati rukom, desnom, praveći u zraku križ. Htio sam se time zaštiti. Htio sam otjerati utvaru. Naime, netom prije toga, u polusnu, ili u snu, ili već kako,do kreveta mi je stajala prikaza u smeđem, s kukuljicom. Uspio samo pitati za ime. Prikaza je odgovorila: Vivaldini. U tom sam se trenu panično prepao, ne imena, nego cijele te situacije, valjda je postavši svjestan, i iako ne znam jesam li sanjao, ili ne, bio sam toliko ustrašen da sam počeo dozivati – majku. Naprosto sam dva, tri puta zavikao. Taj događaj je ostao inzularan: ništa se nije dogodilo ni prije ni poslije. Niti mu je ikakav eksces prethodio, niti mu je uslijedio. Jedino, ja sam zapamtio tu utvaru u smeđem, kao da je imao franjevački habit, samo grublji, od sirovije tkanine, i nikada je nisam zaboravio. A onda sam pronašao ovu priču, da stvar bude zanimljivija, u objašnjenjima Puste zemlje koja je moj pratioc od doba kad nije bilo nikakve šanse da je razumijem, iz osnovne škole. Rad je izdavao naime knjižice, i mene je dopala u osnovnoj školi ta Eliotova zbirka poezije. Kako sam pročitao Pustu zemlju, doduše i Prufrocka, tako sam poludio za tim pjesnikom, mada to za mene nije značilo ništa osim neopisivog užitka. Niti sam ja tu previše razumio, niti sam tražio tumačenja. Naravno da sam doskora doznao za njih, jasno da sam odmah posegnuo za Ezrom, kad je već miglior fabbro – a to je zapravo onaj Arnaut Daniel – ali, više od racionalnih razloga fascinirala me je naprosto – poezija. Ludio sam od prvog dana za Feničaninom Flebom, nekad lijepim kao mi danas, oduševljavala me je baš ta Smrt od vode, najavljena u stihovima gdje je i naš Obješeni čovjek – ali inverzno obješen – i da ne duljim: tridesetak godina kasnije, odjednom se stvorio netko s kapuljačom, koji je bio taj treći čovjek, a to sam odmah znao, jer priču o trećem čovjeku sam pak ispričao u Crvenom snu, jednoj svojoj skici za film iz osamdesetih: osoba se brije; odjednom, zrcalina se okrene od nje; osoba padne u nesvijest; ona, ne znamo je li to zrcalina ili ta osoba, krene u grad, i odlazi recimo u posjetu; u međuvremenu, onaj koji je pao u nesvijest ustaje, dovede se u red, i sam izlazi iz stana; kreće u grad i u tramvaju, gledajući kroz staklo, vidi samoga sebe kako u tramvaju koji ide u suprotnom smjeru gleda kroz prozor…

I opet: da ne duljim, kad se cijela ta putanja nacrta, a tu sam skicu sada našao, i silno je detaljna jer mi je razbijala glavu tjednima, ispada da u toj petlji uskoro iskrsava i – treća osoba. Treći avatar protagonista. Jasno, može to biti alegorija Dvojnika, pa onda i shizofrenije, itd. ali, u svakom slučaju treći se čovjek javlja. Priča se zove Crveni san jer počinje prizorom u kojem taj isti čovjek utone u san pred televizorom, počne bijeli šum u koji kamera uranja, i onda krene prizor s brijanjem, nakon reza: ne znamo je li to vremenska elipsa, pa smo u realitetu ( dakle je li se ovaj probudio ) ili je to san, sve do kraja u kojemu se sve pretvara u san – tu je taj treći, jer treći je sjedio u fotelji i zaspao – iz kojega, da bi ipak sve bilo realno, iako fantastički stvarno, se naš protagonist budi s obrazom porezanim pri brijanju.

To je Coleridgeov motiv:

„If a man could pass through Paradise in a dream, and have a flower presented to him as a pledge that his soul had really been there, and if he found that flower in his hand when he awoke – Aye! and what then?”

Pazite kako se to zatvara!

S Rajem!

Kroz godine pokušao sam sebi objasniti Vivaldinija. Mislio sam da je demon, za kojega sam ovako pisao: više od vodiča duše, vodič i tijela. Danteova Beatrice, koja je objava Božja, a ne Vergilije, koji je ljudski razum. Muškarac, a u biti žena. Biće na granici istine i privida koje zna oboje: zato demon. Granično biće: višak u znanju smrtnika, govorio je Cipra, višak je privida, i stoga je manjak istinskoga znanja; taj višak koji je manjak, jest gospodar smisla, ništa a sve, kao Shakespeare. Uspoređivao sam ga i s Kristom, mada bogohulno: Krist je više no Bog, jer je i čovjek; ali čovjek je manje no Bog – u tome u čemu je više, Krist je manje od Boga. Stoga jer je i čovjek – pravi sin čovječji – Krist je u isti mah i više i manje od Boga. A opet, zamišljao sam ga i kao glazbu: ako je Vivaldini, možda je psihopomp, vodič duše, a koje je suptilnije vodstvo do ono glazbe? Ona je najsuptilnija vodilja kroz svjetove, kroz ovaj, tvarni, i onaj bestvarni, kroz koje svejednako prodire. Vodič nas vodi da postanemo mudri. I mudrac kao i demon može znati obje strane, i istinu i privid, pa mu je stoga narav ne samo božanska nego i demonska. Razmišljao sam je li Vivaldini samo subjektivna iluzija, ili se ukazuje kao nešto realno? Možda je objektivno bio prisutan, ali ne kao istinsko postojanje, već prividno: kao što su zrcala ujedno svjedočanstvo naše prisutnosti, baš kao i prividnosti te prisutnosti. Problem dakle nije bio u tome da mi se Vivaldini priviđa, da je obmana: začuđujuće je to kako Vivaldini kao privid jest, kako kao iluzija objektivno postoji – a očito je da je privid jedini vid njegova postojanja u svijetu. Vivaldini je kao privid vid istine same, tješio sam se studentskim čarnoznanstvom.

Ne znam ni danas tko je.

Na kraju, treća slika, najkraća: ustajem, ili sam došao, odjeven sam; u sobi uz kuhinju neki si ljudi u crnom. Nisu strogi, nisu blagi, naprosto znaju da sam očekivao da jednom dođu. Sad su tu.

Pada mi na pamet utješna misao da odlazimo na početak prve priče.

_________________

Sva tri događaja su stvarna. Prvi je jedini novijeg datuma. Druga dva imaju već trideset i više godina.