Nakon dokumentarca „Rolling Thunder Revue“Martina Skorsezea nećete imati pojma što se stvarno dogodilo, ali ćete postati bliži Dylanu i njegovoj unutrašnjoj istini. 

– Sve to se dogodilo toliko davno, da još nijesam ni bio rođen! – dodaje kroz smijeh. A onda, nakon kriptične dramske pauze, ponovo pogleda u kameru. I postavi najumiljatije pitanje ikad.

– A, što vas to tačno zanima u vezi sa tom turnejom?

Naš odgovor je, naravno… sve!

Nedokučiva istina

Kada je misterija riješena, slučaj je zatvoren. Međutim, neke stvari nikada ne dočekaju razrješenje, pa jedan te isti slučajnastavlja da isplivava i muči nemoćne istražitelje. U knjizi „The Rolling Thunder Logbook“ čuvenog Sema Šeparda, Bob Dilan opisan je baš kao jedna takva, doživotna misterija.

I zaista, što je to u vezi sa Dilanom što nas toliko fascinira? Kako ovaj kovrdžavi čovjek tankog vrata i prodornog pogleda uspijeva istovremeno i da privlači ljude i da ih drži na distanci? Zbog čega njegovi stihovi zvuče tako iskreno i jednostavno, a ostaju nedokučivi? Koji je izvor njegove moći?

I najzad, što bi trebalo da uradimo kada se misteriozni slučaj Boba Dilana ponovo nađe na našem stolu? To je barem lako: moramo da se bacimo na temeljnu analizu novih dokaza, ovog puta zapakovanih u dokumentarac Martina Skorsezea.

Potpuno svjestan da niko nikad neće uspjeti da odgonetnejednog od najvećipjesnika rokenrola – veliki Skorseze odlučio je da se poigra.

Za razliku od „No Direction Home“ (2005), Skorsezeovog prethodnog filma o Dilanu, „Rolling Thunder Revue“ je više nalik mokumentarcu nego klasičnom dokumentarnom ostvarenju. Kao što odrednica „A Bob Dylan Story by Martin Scorsese“ u punom naslovu filma govori, ovo nije toliko „činjenična biografija“, koliko jeste subjektivna priča jednog velikana o drugom.

Na prvu loptu možda nećete primijetiti režiserove silne podvale, ali nešto će vam se učiniti sumnjivo. Čim otkrijete prvu „obmanu“ film će postati mnogo bogatije, autentičnije iskustvo.

Dok ga budete gledali dogodiće vam se paradoksalna stvar: nećete imati pojma što se stvarno dogodilo tokom turneje, ali hoćete postati bliži Dilanu i njegovoj unutrašnjoj istini. Nema boljeg dokaza od ovog Skorsezeovog ostvarenja da zagonetka najbolje objašnjava zagonetku.

Recept za haos

Da se vratimo na početak: ljeta 1975. Dilan je odlučio da sastavi putujući trubadurski cirkus. Ili preciznije, da skupi oko 20 duša spremnih na jedinstveno džipsi putovanje autobusom, spavanje u jeftinim hotelima i nastupe u malim, zabačenim mjestima koja mogu da prime najviše 3.000 fanova. Ideja je bez sumnje bila recept za haos, ali bilo je to sve što je želio.

Džoan Baez – folk heroina i njegova bivša ljubav; Remblin Džek Eliot –muzički kauboj kog su obožavali kolege Džoni Keš i Vudi Gatri; Rodžer Mekgvin – gitarista bivšeg folk rolk sastava The Byrds i Džoni Mičel – avangardna boginja iz kanadske prerije –samo su neke od legendi koje su ušetale u Dilanovautobus. Alen Ginsberg, vodeći bitnik, priključio im se pri kraju. Naoružan malim činelama, djelovao je kao da im je neka vrsta šamana, naročito tokom izvođenja pjesme „This Land is Your Land“.

Održali su 57 konceratau 46 gradova. Dilan je tada, praćen bendom koji je zvučao uigrano kao da godinama svira zajedno, izveo neke od najboljihperformansa u karijeri. Toliko sirovih, da ćete se naježiti od glave do pete gledajući ga kako viče stihove i tuče gitaru, lica obojenog u bijelo, zagledan negdje u daljinu, u jednom trenutku nalik ranjenom Indijancu, u drugom demonu kojem je dovoljna samo pjesma da odvuče Euridiku u podzemlje.

Dilan je sada prilično tih i miran. Ne samo što pjeva Sinatrine pjesme, već i odiše njegovim duhom. Zbog toga je Skorsezeov film toliko upečatljiv.

Autentična laž

Dilanov putujući cirkus bio je sve samo ne tipičan muzički karavan. Na pjesnikovoj pameti sve vrijeme jeUragan koji je zaustavila nepravda. Rubinu Karteru, poznatijem kao „Hurricane“, afroameričkom bokseru koji je nepravedno zatvoren u Nju Džerziju, Dilan i Žak Levi napisali su predivnupjesmu. Razočaranje i bijeszbog čovjeka čiji je život nepravedno sasječen u najboljim godinama obuzimali su svakoga ko bi čuo numeru „Hurricane“. A Dilan i ekipa izvodili su je svake večeri tokom turneje.

Skorsezeov film prikazuje detalje koje su propustili čak i oni u prvim redovima na koncertima. Džoni Mičel u kući Gordona Lajtfuta improvizuje na gitari, dok Dilan i Lajtfut pokušavaju da prate. Pati Smit u umjetničkom zanosu u mračnim klubovima. Ginsberg koji pred gospođama koje igraju mahdžong recituje pjesmu koju je napisao za majku. Bob i Alen na grobu Džeka Keruaka kako pričaju o Šekspirovim sonetima. No, što je od ovoga stvarnost a što fikcija?

Ovaj film jeste upakovan kao dokumentarac, ali uključuje i svjedočanstva ljudi koji nijesu ni bili na turneji. Tačnije, koji nijesu ni postojali! Takav je, na primjer, Stefan Van Dorp – evropski režiser čiji su snimci uvršteni u dokumentarac. Među njima je i razgovor Džoan Baez i Dilana koji pričaju o tome zašto su se razišli. Možete li da vjerujete da jenajdirljiviji dio filma koji ste željeli da traje satima, Skorseze dosnimio i predstavio kao autentičan, Van Dorpov?

Veliki Marti poigrava se maskama i mitovima, baš kao što to Dilan radi tokom čitave karijere. Maska, međutim, namjerno ili ne, u pojedinim momentima potpuno nestaje. Takva je, na primjer, scena u kojoj vidimo Dilana za volanom autobusa kako juri auto-putem, poput Ralfa Kremdena, dobro svjestan avanture i značaja prijatelja koje je poveo sa sobom. 

Više od pepela

S druge strane, Skorseze se osigurao da do kraja ne raščivijamo mnoge detalje. Na primjer, u vezi sa bijelom bojom na Dilanovom licu. Turneja „Rolling Thunder Revue“vukla je inspiraciju izkabuki pozorišta i italijanskecommedia dell’arte. No, Skarlet Rivera tada je izlazila sa Džinom Simonsom iz benda KISS. Zar je Dilan ofarbao lice po uzoru na njega?

Još jedna činjenica koja miriše na laž povezana je sa Šeron Stoun. Slavna glumica priča u Skorsezeovom dokumentarcu kako ju je majka dovukla na jedan od Dilanovih koncerata i da je buntovnoobukla majicu KISS.

Da je cijela priča, ipak, vjerovatno fikcija postaje jasno kad kaže da je ostatak turneje peglala odjeću Džoan Baez, a da joj je Dilan jednom prilikom otpjevao „Just Like a Woman“ i rekao joj da je napisao ovu pjesmu baš za nju, na što je Šeron, naravno, zaplakala.

Skorseze je šampion kad je u pitanju intimni filmski rukopis. Projekti ovog tipa mnogo govore o njegovom senzibilitetu. Zahvaljujući njima, prije svega, razumijemo kako je jedan dječak sa astmom, zatvoren samo sa svojom maštom u maleckom stanu, postao jedanod najslavnijih režisera Holivuda.

U Dilanu, Skorseze prepoznaje umjetničkog genija koji se kameleonski mijenja i unapređuje prkoseći očekivanjima i na ovaj način ne izdaje ni sebe, ni našu naklonost i ljubav. I jasno je da mu se divi najviše zbog toga što mu sa lakoćom polazi za rukom ono što njega muči tokom cijele filmske karijere: kako da ostane svoj, a da ne iznevjeri očekivanja filmofila.

Četrdeset godina kasnije, Dilan se smije i stvarnim i izmišljenim događajima sa turneje koje se jedva sjeća. Skorseze, sakupljač priča, veliki fan i umjetnik, smije se sa njim.

Da li je ova turneja bila uspjeh? Nikako, ako pitate Dilana.

– Od nje nije ostala nijedna jedina stvar. Samo pepeo – tvrdi pjesnik.

Srećom, mi znamo bolje od njega.

Magnet za dušu

Nemojte se čuditi, ali ovu turneju najbolje je opisao Gabrijel Garsija Markes, samo osam godina ranije. Na početku knjige „Sto godina samoće“, mladi Melkijadez vraća se kući i donosi prvi magnet u Makondo. Nakon što se kazani, šerpe i kliješta počnu kačiti za dvije metalne poluge koje vuče po selu, mladi Ciganin kaže: „Predmeti imaju svoj život! Stvar je u tome da im probudiš dušu.“ Godine 1975. Dilan i njegoviprijateljiuputili su se na turneju koja je probudila duše i omogućila pjesniku skrivenom iza maske da konačno otkrije sopstvenu istinu.

Čarolija ciganske violine

Tokom turneje Dilan se nije odvajao od violinistkinje Skarlet Rivere. Ovo nestvarno biće i njena ciganska violina definisali su zvuk albuma „Desire“ i cijele turneje „Rolling Thunder“. Skarlet je upoznao na ulici u junu 1975. godine. Kada je spazio kako vuče violinu, kratko je pitao: „Znaš li da sviraš tu stvar?“ Sva čarolija tog trenutka staje u četiri minuta izvođenja vječne „One More Cup of Coffee“, jedne od najljepših Dilanovih pjesama. Nje nećete moći da se otresete danima nakon gledanja Skorsezeovog filma.