Kad inmemoriami osvanu u tolikom razmjeru kao danas o Denisu, u općoj javnosti stvori se doživljaj kao da se radi o iznimno slavnoj osobi. Objektivno, to nije tako. Denis nikada nije radio na svojoj javnoj slici, osim koji put autoironično kad se npr. slikao kao sofisticirani tajni agent s dozvolom za ubojstvo, novovjeki lentama i odlikovanjima potaracani orijentalni diktator s fesićem na glavi ili ramboidni velegradski štemer

Piše: MirsolavAmbruš Kiš (Zvono)

U Kliničkom bolničkom centru Sestara milosrdnica u Zagrebu preminuo je novinar Denis Kuljiš. Rođen je u prosincu 1951. godine u Splitu.

Sve između bila je, praktično govoreći, novinarska karijera.

Medije danas preplavljuju njegovi životopisi koje će, ne sumnjam, pročitati oni koji o Denisu Kuljišu već nešto znaju. Zato se ja neću pretjerano zamarati izvlačenjem iz sjećanja miljokaza njegove karijere od srednjoškolskih dana, preko Poleta i Globusa, do samostalne publicističke karijere. Neću ni o osobnim stvarima, jer postoji i segment medija kojima je to važnije od njegove gigantske uloge, najčešće u pozadini velikih proboja u slobodi novinarstva. O toj mjeri njegova osobnog udjela u probijanju granica slobode javnog bavljenja stvarnošću pravi uvid i ocjenu mogu dati tek debele knjige koje još nisu napisane. Jedna od njih bi se, recimo, trebala minuciozno pozabaviti samo okolnostima stotina sudskih procesa koji su Denisa maltretirali.

Kad inmemoriami osvanu u tolikom razmjeru kao danas o Denisu, u općoj javnosti stvori se doživljaj kao da se radi o iznimno slavnoj osobi. Objektivno, to nije tako. Denis nikada nije radio na svojoj javnoj slici, osim koji put autoironično kad se npr. slikao kao sofisticirani tajni agent s dozvolom za ubojstvo, novovjeki lentama i odlikovanjima potaracani orijentalni diktator s fesićem na glavi ili ramboidni velegradski štemer.

Denisu, općenito, nije bilo stalo da se ikome svidi, manje vlastitim izgledom, više onim čega bi se prihvatio poslom. Da bi bio uspješan novinar, Kuljišev primjer pokazuje, moraš biti svaštar, u sve gurati nos, obavještavati se o personalnim indiskretnim pikanterijama, što uključuju i one koje nazivamo »bapske«, a istovremeno imati i nekoliko jako specijaliziranih hobističkih fiksacija, poput zrakoplovstva, osobito vojnog, ili za Tita. Takvi Kuljiševi hobiji, kao predmet neobuzdane radoznalosti, nisu nužno morali biti kurentni da bi mu koristili u karijeri, ali ona se o Titu s pokojnim Williamom Klingerom kao serioznim istraživačem, ipak uspjela domoći javnosti.

Sve to je Denis Kuljiš cjeloživotno sa svih strana usisavao, pamtio kao kakvo cinično zlopamtilo i samo čekao trenutak da mu neka »dobra roba« sjedne na volej, činilo ga je izvrsnim urednikom. Jedno od tih »suvišnih i nepotrebnih znanja«, prema njegovim vlastitim riječima, bilo je neprekidno kopanje po Klaićevom debelom Rječniku stranih riječi. U vrijeme Poleta, pričao je, svaki bi dan našao neku ekstravagantnu riječ koju normalan svijet nije razumio, te bi je toga dana uštrikao u tekst – ma što mu je bila tema. Denisova zbirka tih tona i tona riječi svakakvih značenja, kao kakvo raskošno nematerijalno blago, učinila je da su mu najprobojnije i najkreativnije godine bile u međuigri s glavnim redaktorom Starta, a potom i Globusa, Markom Grčićem. Te su dvije sveznalice bile nezaustavljiv tandem, a Kuljiš je, posebno u zadnjim trenucima pripremanja Globusa za tisak u montaži Vjesnikove tiskare, ostavljao dojam da neumornom energijom »režira« novi broj. Naravno, pazio je kako će plasirati najbolju »robu«, a i kako će je »nabaviti«. Nije mu nedostajalo velikih uredničkih gesta da, npr. Jasnu Babić pošalje u Kanadu da istraži biografsku pozadinu Gojka Šuška, u to opasno vrijeme operativno najmoćnijeg čovjeka Hrvatske.

Ono što je volio reći za Tita – da je bio dezideliogirani »glavni direktor Jugoslavije« – zapravo je bila njegova autodefinicija. Prema ideologijama, i lijevima i desnima, imao je ironičan i sarkastičan odnos kao prema kakvim Potemkinovim selima za javnost. Uvijek ga je u njima zanimala osoba koja ima operativni utjecaj, ili pak zanimljiv intelektualac koji stvarnog utjecaja nema, ali zanimljivi i smisleno spaja naizgled nespojivo »uz zrno soli« poput Ive Škrabala ili Zvonimira Berkovića. Vrlo brzo prozreo bi one koji bi se u javnosti željeli ostaviti takav dojam, a za to nisu imali temelja.

Uza sve što je uspio napraviti, i ono što mu nekim čudom nije uspijevalo, on je samoga sebe u ovom poslu manje predstavljao kao kakvog renesansnog intelektualca, a više kao kakvog obrtnika, mesara ili vlasnika voćarnice, koji će svoj »dućan« predstaviti kao onaj koji se raspada prepun dobre i poželjne robe. Kao poduzetan lik kojemu je bilo neodoljivo da »dobro razvali dobru robu« zapravo je bio sklon liberalnom, pa i libertarijanskom modelu razmišljanja, a nekako mi se čini da su mu u okviru toga bili limiti. Ta su ga ograničenja dovodila do toga da neke bitke izgubi, na primjer od Pavića koji ga je istisnuo iz suvlasništva Globusa i Europapress holdinga, a mjesto glavnog urednika hrvatskog Playboya sigurno mu nije bila nagrada (a ni nekakav blještav uspjeh), jednako kao što ga je Ivo Pukanić izgurao iz Nacionala kojega su osnovali ne baš na ravnopravnoj osnovi, dakako, ne u korist Pukanića

Denis Kuljiš bio je, naravno, proturječna osoba s nizom velikih uspjeha i ne puno manje epohalnih promašaja, međutim, saldo te karijere je neporecivo