Expo je promocija identiteta jedne zemlje, njezinog prostora, vrijednosti i potencijala ljudi i života, a ne vašar merkantilne ponude prezentiran trendovskim “dizajnom” kič “ljepotom”

Tema smisla i uloge Svjetskih izložba danas, trebala bi biti osnova svake odluke i pristupa nastupa na takvim manifestacijama. Sigurno ne bi smisao trebao biti nastup radi nastupa, kao ni tretiranje Svjetske izložbe kao prodajnoga Turističkog sajma ili Velesajma. Današnja “upotrebljivost” EXPO-a je u promociji Identiteta zemlje i prostora odnosno inicijacija interesa za život, dostignuća, potencijale i vrijednosti jednog Prostora, života i ljudi u njemu… Te manifestacije su ogromnih prostornih i sadržajnih dimenzija, milijuni posjetilaca nesagledivo različitih životnih doba, edukacijskih nivoa, interesnih dioptrija, civilizacijskih okvira i dosega, kojima se nudi nesaglediva količina informacija, a koje se svode u nadmetanja materijalnih mogućnosti, nažalost jedinog današnjeg kriterija za uspješnost. Moj interes za EXPO-e je počeo u studentsko doba, bio je to EXPO’58 u Bruxellesu, naime u to vrijeme je Expo još bio i poprište arhitektonskoga nadmetanja, paviljone su gradila vrhunska arhitektonska imena (Le Corbusier), pojavljivala su se uzorita razvojna arhitektonska i tehnička rješenja s razvojnim posljedicama mnogih struka. Taj Expo je bio i početak u promjenama uloge Svjetskih izložba, osim nadmetanja tehničkim dostignućima i egzotike manjih zemalja, počele su se pojavljivati stvarati slike nekog novog globalnoga života i komunikacije, i polako je to postalo nadmetanje u materijalnoj osnovi kvalitete života i fasciniranje tehnologijom i njenom prodajom obečavana boljitka života u svijetu.

Moj osobni direktni susret sa temom bio je natječaj za Jugoslavenski paviljon na EXPO’ 92 u Sevilli, tema je bila Otkrića, a sve u povodu 500-godišnjice otkrića Amerike i činjenice da se je u jednom sevillskom samostanu Kolumbo spremao za to putovanje. EXPO je bio i organiziran na tom prostoru uz taj samostan. Sponzor našeg natječajnoga rada bio je Zagrebački Velesajam, a inicijator sponzorstva Nikola Jelinčić, iskustveni zaljubljenik u tu manifestaciju. Ključna gesta je bila u omogućenom posjetu prostora gradnje prije natječaja, upoznati projekt, sagledati dimenzije i cilj poduhvata. Sakupih fantastičnu ekipu i premoćno pobijedismo…

Organizatori su bili oduševljeni inovativnošću prijedloga koji nije bio baziran na prezentaciji podacima već ekološki usmjeren na doživljajne prikaze života i dosega ljudi u tom prostoru. Došla je ‘91 juga se je raspala, Jugoslavija je improvizirala svoj paviljon a nije prihvaćen prijedlog prezentacije nove hrvatske države jednim predloženim Znakom. Hrvatska je odlučila da se prezentira na Expo-u u Lisabonu ‘98, raspisani je natječaj za paviljon, agilnošću vrlog Nikole Jelinčića dobio sam vjetar u leđa, i kao ni svaku žabu nije me bilo teško baciti u vodu. Stvorena je nova ekipa i nakon teške završnice, odnosno nevjerice u izvedivost prijedloga, ipak dobismo priliku da izvedemo jedne vrste nastavak koncepta Seville, ….osnovna teza je bila prezentacija emocionalnim Doživljajem, nigdje ni riječi, ni brojka, ni hvaljenja ni obećanja, samo prostorni doživljaj, slika i zvuk…stakleni pod ispod kojeg su tragovi jadranskog mora, jednim pogledom. nesaglediva kružna projekcija hrvatskih prostora, koju je napravio Vinko Brešan. Fantastično melodiozni umirujući zvuk mladog Mateja Meštrovića proizveli su senzacionalni uspjeh i proizveli nevjerojatnu promociju te nove države Hrvata, To je osjetio i Tuđman i strogo zatražio da se paviljon vrati i postavi kao trajni objekt u Hrvatsku. To tehnički nije bilo moguće, te je odlučeno da se koncept, sadržajno dopunjen, ponovi na slijedećem EXPO-u u Hannoveru 2000., koji bi bio izgrađen i onda prenešen u Zagreb kao trajni sadržaj u kojem bi se permanentnim prikazima prezentirala povijest, sadašnjost i planovi budućnosti hrvatskog Života i Prostora.

Tuđman je umro, paviljon je prvo prepolovljen, zatim je prestao biti demontažan, da bi na kraju završio u reciklaži. Sam nastup i izložba je bio uspješan, “naš” lisabonski recept bio je prihvaćen od drugih, replika ideje “doživljaja” kao i stakleni pod, postali su standard i taj trend je bio sve vidljiviji na slijedećim izložbama Stečeni renome bio je ogroman, Organizatori su se borili za prisustvo Hrvatske. Uspjeh se je nastavio nastupom na EXPO-2005 u Japanu i sa istim paviljonom u Valenciji. Nastavak osnovnog pristupa ostvarili su Damir Fabijanić i 3LHD.

Nastavak tog kontinuiteta mogao je biti EXPO u Šangaju 2010 sa temom urbanog života. Na natječaju sam pobijedio sa potpuno inovativnom idejom Paviljona bez paviljona, naime iskustveno sam došao do zaključka da klasični paviljon ne može zadovoljiti očekivani veliki broj kineza, a kako je tema bila Grad predložio sam formiranje suvremene, a u našim dalmatinskim prostorima karakteristične, Gradske lođe. Otvorenog javnog prostora, mjesta okupljanja, druženja, informiranja i inicijacije aktiviranja. Na žalost došlo je do restrikcije i odustajanja od nastupa, no Zagreb je posjetio kineski Predsjednik, koji čak i u svom saborskom nastupu rekao da se hrvatska očekuje Šangaju, obrekavši i paviljon za nastup. Nije bilo druge, i bio sam kao ona ista žaba natjeran da skočim u vodu, na moju vlastitu štetu jer vode nije bilo, izložba kao izložba bila moj veliki osobni neuspjeh, no to se ne može reći i za nastup, jednako kao i nakon Japana, naglo je porastao interes naročito turistički za hrvatsku. Nastupi su bili itekako profitabilni u smislu i cilju promocije identiteta Hrvatske i hrvatskog Prostora. Osobno nisam baš zadovoljan rezultatima mog mnogo godišnjeg djelovanja na tom polju, bez obzira na nesumnjivi sekundarni uspjeh, prezentacije emocionalnim doživljajem, no da su realizirani paviljoni u Sevilli i Šangaju, trag mog djelovanja bi uistinu i ostavio trag …ovako su ostale samo priče.

Ovaj uvod je nužan da bi mogao odgovoriti, odnosno mogao biti eventualno i razumljen, na upite o nedavno provedenom natječaju za hrvatski nastup na EXPO-2020 u Dubai-u. Natječaj je proveden u izrazito nejasnom, danas bi se reklo ne transparentnom ozračju, od nevjerojatno opisno određenog scenarija u apsolutno ”ne izložbenom” prostoru, smiješnih dimenzija i organizacije, neusporedivog sa bilo kojim prostornim uvjetima na doživljenim EXPO-ima (a bio sam na njih 6, a radio 3), te još nevjerojatnoga traženja da iza rješenja stoji izvođač i “garancija” izvodljivosti, a da ne govorimo o nizu proceduralnih pitanja kriterija pa i nejasne uloge i sastava nejasnog žirija. No ni ti (ne)uvjeti nisu mogli spriječiti, expo-ima zaraženog, žapca da ne pokuša skočiti u vodu, tražio sam potencijalnoga partnera i našao idealna u Davoru Bruketi, idealna upravo za potrebu suvremene kreativne sukladnosti smisla i cilja ovakvih manifestacija u realitetima našeg Vremena, traženja i pozicioniranja Nas i našeg Prostora na ovoj planeti. Brzo smo došli do osnovnih smjernica, čak i uz taj veliki broj postavljenih balvana, no neki od ti balvana su ipak stvorili nesigurnost u formiranju ekipe i doveli do odustajanja…. I tako ovaj puta nisam našao ni vodu. Nisam očekivao neki senzacionalni rezultat ali sam ga ipak doživio, veći nesporazum nisam mogao ni zamisliti, nevjerojatna obećanja bezbrojnih senzacionalnih doživljaja u minijaturnom i “dizajnom i ljepotom” prenatrpanom prostoru uistinu je senzacionalno. A nije da neće koštati, i da se neće “isplatiti”…

Ne znam, i ne bi se usudio propovijedati ili formulirati recept kako bi trebalo organizirati ovakve prezentacije zemlje u svijetu, ali sam siguran da je ovo put u bespuće ili da je jasan i upozoravajući odslikaj bespuća u kojem se nalazimo. O tome kamo bi trebalo poći, sigurno bi mogao puno toga reći i napraviti spomenuti Davor Bruketa, istinski znalac tog i svog strukovnoga djelovanja, a kako smo to organizaciono “zglajzali” mogao bi vjerojatno detektirati identificirati i možda otkriti, sjajni voditelj svih uspješnih hrvatskih nastupa na EXPO-ima Ivica Maričić, danas veleposlanik u Portugalu, koji je doveo Hrvatsku do najvišeg ugleda koji je neka mala zemlja postigla na Svjetskim izložbama… Slika i dojam su tamno crni, ali… TREBA VJEROVATI !